Početke zanimanja za egipatske starine na našem prostoru treba tražiti u razdoblju ranog novog vijeka kada su naši nepoznati putnici i pomorci vjerojatno boravili u Egiptu odakle su donijeli vrijedne suvenire. Nažalost ti bezimeni pustolovi nisu ostali zabilježeni u vrelima pa je danas vrlo teško utvrditi kolekcionare egipatskih starina prije sredine XIX. stoljeća. U burnim političkim zbivanjima ranog XIX. stoljeća nastaju zameci prvih egipatskih zbirki.
Prve sigurne dokaze o posjedovanju egipatskih starina nalazimo kod obitelji cesarskog i kraljevskog podmaršala baruna Franza Kollera (Mnichovo Hradištĕ, 1767. – Napulj, 1826.). Koller je veliku zbirku raznovrsnih starina sakupio tijekom svoje službe u Napulju (1815. i 1821. – 1826.) gdje ju je kupio od poznatog rimskog staretinara Lancija koji ju je pak nabavio od grčkog antikvara Papiandropola. Danas nisu sačuvani nikakvi točniji podaci o lokalitetima gdje su pojedini predmeti nađeni. Zbirka se nakon barunove smrti čuvala u krugu obitelji u njihovu obiteljskom gradu Obřistvu, a kasnije u Pragu. Zbirku je već 1830. pokušao kupiti profesor egiptologije Seyffarth za Sveučilište u Leipzigu što mu, na sreću Zagreba i Hrvatske, nije pošlo za rukom. Godine 1867. Franji Račkom (Fužine 1828. – Zagreb 1894.), tadašnjem predsjedniku JAZU, podnesena je ponuda za kupnju zbirke koju je carski krunski kabinet za starine u Beču procijenio na 7000 forinti. Zaslugom “visokorodjene hrvatske rodoljubke” Elizabete Drašković obitelj Koller je pristala ustupiti zbirku zagrebačkom muzeju za 3000 forinti u tri godišnja obroka. Inicijativom Račkog i Josipa Jurja Strossmayera te zaslugama Strossmayera (1000 forinti), vladike bosansko-đakovačkog, Elizabete Drašković (500 forinti), kardinala nadbiskupa Jurja Haulika (200 forinti), bana Levina Raucha (100 forinti), grofa Julija Jankovića (100 forinti), biskupa Ivana Kralja (50 forinti), baruna Nikole Vranizany-Dobrinovića i dr. prikupljen je novac za otkup zbirke. Zbirku je u Pragu pregledao V. V. Tomek koji ju je i preuzeo, a dospjela je u Zagreb u 6 velikih kovčega potkraj travnja (28./29.) 1868.
Sličan primjer preuzimanja nabavke zbirke iz privatnog posjeda jest mumija što ju je Narodnom muzeju u Zagrebu oporučno ostavio Mihael Barić (Semeljci oko 1791. – Beč 1859.). On je posjedovao zbirku umjetnina među kojima je i danas u svijetu poznata Zagrebačka mumija s lanenom knjigom. Mumiju je vjerojatno nabavio prilikom svog boravka u Americi ili u Egiptu 1848./49. godine. Kako je točno ova znamenita mumija došla u posjed Mihaela Barića nije poznato. U Barićevu stanu čuvana je u okomitoj vitrini s zastorima, a njeni povoji u zasebnoj vodoravnoj vitrini.
Stalni postav
Između ostalih poznatih kolekcionara XIX. stoljeća treba izdvojiti obitelj Amerling koja je vjerojatno darovala najveći broj od dvijestotinjak predmeta egipatske provenijencije koji se danas čuvaju u Arheološkom muzeju u Dubrovniku.
Najstarije javne institucije u Hrvatskoj u kojima se čuvaju predmeti egipatskog podrijetla su Arheološki muzej u Splitu (1820.) i Arheološki muzej u Zagrebu (bivši Narodni muzej, 1846.). Tijekom druge polovice XIX. stoljeća nastali su i zameci Dubrovačkog muzeja, a tijekom prve polove XX. stoljeća otvorene su gotovo sve današnje javne muzejske institucije.
Na temelju inventarnih knjiga uočljivo je da su gotovo sve javne ličnosti XIX. stoljeća posjedovale malene arheološke zbirke što upućuje na činjenicu da je u drugoj polovici toga stoljeća bila vrlo razvijena prodaja i krijumčarenje umjetninama. U mnoštvu poznatih imena koji su sa sigurnošću bili donatori zametaka mnogih muzejskih fundusa izdvojio bih: kustosa Narodnog muzeja u Zagrebu Mijata Sabljara, egiptologa Heinricha Brugscha, obitelj Lanza iz Splita, britanskog orijentalista, putopisca i diplomatu (tadašnjeg vicekonzula Engleske u Trstu) Sir Richarda Burtona, arheologa Josipa Brunšmida, vladinog tajnika Gustava pl. Koritića, dr. Ivana pl. Bojničića, dr. Stjepan pl. Bojničića, profesora Spiridiona Brusine (nepoznata godina), kardinala nadbiskupa Jurja Haulika iz Zagreba … Tijekom XX. stoljeća treba izdvojiti zbirke koje su donirali Ante Topić Mimara, njemačka glumica Tilla Durieux, Benko Horvat, Ivo Kugli i čitav niz drugih privatnih osoba.
U Hrvatskoj se nalazi preko 4000 predmeta koji su vezani uz staroegipatsku povijest, kulturu i vjeru. Oni se uglavnom čuvaju u velikim muzejskim zbirkama (oko 3550 predmeta), ali i u nepoznatom broju malih privatnih zbirki (više od 500 predmeta).
Javne zbirke u kojima se čuvaju egipatski spomenici mogu se podijeliti na dvije velike skupine: 1) arheološki muzeji (97,4 %), 2) područni i gradski muzeji (2,6 %).
Budući da je gotovo nemoguće obuhvatiti sve veće i manje zbirke zbog postojanja velike količine predmeta koji se nalaze u posjedu privatnih osoba, oslonio sam se samo na zbirke javnih institucija. Od dvadesetosam muzejskih institucija u kojima se čuvaju egipatski predmeti prema količini i vrijednosti možemo izdvojiti zbirke Arheološkog muzeja u Zagrebu, Arheološkog muzeja u Dubrovniku, Arheološkog muzeja u Splitu, Arheološkog muzeja Istre u Puli, Muzeja Ante Topića Mimare u Zagrebu, Gradskog muzeja u Varaždinu, Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu – zbirka Benka Horvata, Muzeja Slavonije u Osijeku i Arheološkog muzeja u Zadru. Moguće je izdvojiti i dio privatnih zbirki koje su publicirane u periodici.
Uvidom u inventarne knjige dvadesetak muzejskih institucija u Hrvatskoj uočljive su slijedeće kategorije predmeta u vremenskom rasponu od predinastičkog razdoblja do koptske umjetnosti: skulpture (skulpture: osoba, životinja; sitni kipići bogova, demoni, sfinge u Dioklecijanovoj palači u Splitu, dijelovi arhitektonskog ukrasa), osobni pribor (kozmetički pribor, nakit, odjeća, obuća, pečati), posuđe i ambalaža, natpisi na mekoj (platno, papirus) i tvrdoj podlozi (metal, kamen, drvo, glina), mumije (životinje, ljudi), predmeti izrazite magijske, kultne i religijske namjene (amuleti, Knjige mrtvih, kanope, sarkofazi, sistrumi, šauabti …), novac (ptolomejski vladari, novac aleksandrijske kovnice u vrijeme rimske vladavine).