Krez (o. 560. – 546. g. pr. Kr.) je bio posljednji vladar Lidije. Bio je vrlo bogat i opčinjen grčkom kulturom i vjerom. Uspio je zavladati grčkim gradovima u Maloj Aziji. Svoje palače ukrašavao je zlatom tako da je do danas ostala sačuvana uzrečica: Bogat kao Krez! Godine 546. pr. Kr. Lidiju je osvojio perzijski vladar Kir II. (559. – 530. g. pr. Kr.), a Krez je zarobljen i osuđen na smrt spaljivanjem na lomači. Naposljetku je ipak ostao živ i s vremenom je priključen dvoru perzijskih vladara. Prema nekim izvorima bio je stalni suputnik Kira II. i Kambiza I. na njihovim vojnim pohodima, a postao je i satrap pokrajine Berenike u Mediji.
Herodot je opisao kako se Krez spasio od smrti na lomači.
“86. … Perzijanci su ga odveli pred Kira. A on zapali veliku lomaču i popne na nju Kreza okovana u lancima, a uz njega i dvaput po sedam liđanskih dječaka, s namjerom ili da nekome od bogova tako prinese prvu žrtvu, ili želeći ispuniti zavjet, ili ga je popeo na lomaču zato što je znao da je Krez bogobojazan, pa je htio vidjeti da li će ga neko božanstvo izbaviti da ne bude živ spaljen. On je to radio, a Krezu, dok je stajao na lomači, pade na pamet, iako se nalazio u tolikim nevoljama, ono što mu je Solon, kao da ga je bog nadahnuo, bio rekao kako nitko za života nije sretan. Čim se toga prisjetio, uzdigao se, glasno uzdahnuo i u potpunoj tišini triput je zazvao: “Solon!”. Kir ga je čuo i zapovijedio je da tumači upitaju Kreza koga je to zazivao, a onu su mu pristupili i pitali su ga. Krez je neko vrijeme šutio i nije odgovarao, a zatim kad su ga počeli prisiljavati, reče: “Onoga za koga bih ja, radije od sveg bogatstva na svijetu, volio da se porazgovara sa svakim vladarom.” Budući da im je odgovarao nejasno, ponovo su ga pitali što je to kazao. Kako su ga neprestano moljakali i dosađivali mu, ispričao im je da mu je jednom došao Solon Atenjanin i, pošto je pregledao čitavo Krezovo bogatstvo, nije bio njime uopće zadivljen – kao što je rekao -, te da se njemu samom dogodilo upravo ono što mu je Solon pretkazao, a govorio je njemu kao i cijelom čovječanstvu i, ponajviše, onima koji sami sebe smatraju sretnim. Kad je Krez to ispričao, vatra je već zahvatila vanjski rub lomače. A pošto je Kir čuo od tumača što je Krez ispričao, osjeti grižnju savjesti i pomisli kako je, iako je i sam tek čovjek, predao živa vatri drugog čojeka koji je nekoć bio sretan jednako kao i on sam, a osim toga pobojao se božje kazne i shvatio je da u ljudskom svijetu ništa nije izvjesno, pa je naredio da se odmah ugasi oganj i da se s njega skinu Krez i svi oni koju su s njim bili žrtvovani. No usprkos pokušajima, nisu uspjeli svladati oganj.
87. Tada je kažu Liđani, Krez opazio Kirovu grižnju savjesti, a kad je vidio da svi gase oganj, ali ga ne mogu više nadvladati, pozvao je u pomoć Apolona i zazivao ga je da bude, ako su ga ikada obradovali njegovi žrtveni darovi, uz njega i da ga izvuče iz sadašnje nesreće. Zazivao je u suzama boga, a na vedru i tihu nebu iznenada se nakupe oblaci, sruči se oluja i sruši se veoma jak pljusak, pa se lomača ugasi. Kad je Kir spozano kako je Krez ne samo bogu mio nego i čestit čovjek, dao ga je skinuti s lomače i upitao ga: “Krezu, koji te je čovjek nagovorio da zaratiš protiv moje zemlje i da mi postaneš neprijatelj umjesto da mi budeš prijatelj?” A ovaj odgovori: “O kralju, to sam učinio na tvoju sreću a na svoju nesreću: krivac je za to bio onaj grčki bog koji me je potaknuo da se zaratim. Nitko, naime nije tako lud da bi izabrao rat umjesto mira: u miru djeca pokapaju očeve, a u ratu očevi djecu. No neko je božanstvo htjelo da ovako bude.” (Herodot, Povijest, I, 86, 87).