Epirski kralj Pir bio je izniman vojskovođa koji je pokušao stvoriti veliko kraljevstvo u zapadnome Sredozemlju. Stoga se 280. g. pr. Kr. iskrcao u Italiji i sukobio s Rimljanima. Unatoč dvama pobjedama nad njima (280.-279. g. pr. Kr.) i uspješnom osvajanju kartaških uporišta na Siciliji (278.-276. g. pr. Kr), bio je 275. g. pr. Kr. prinuđen na povlačenje u Epir. Vrlo zanimljiv je sadržaj razgovora koji je kralj jednom vodio s govornikom i diplomatom Kinejem. Preuzet je iz Pirova životopisa grčkoga pisca Plutarha iz Heroneje.

“A bio je neki Kineja, čovjek Tesalac, koji se umnošću činio veoma vrsnim i za koga se držalo, jer je bio učenik govornika Demostena, da od tadašnjih govornika uopće jedini kao na slici podsjeća slušaoce na Demostenovu snagu i vještinu. (…) Pir je govorio da mu je Kineja riječima pribavio više gradova nego on sam sebi oružjem. I uvijek je toga čovjeka nadasve štovao i koristio se njime. Videći, dakle, tada Pira spremna za pohod u Italiju, ovaj (Kineja) zapodjene s njim ovakav razgovor našavši ga dokona: “Za Rimljane, Pire, kažu da su bojovni i da vladaju mnogim ratu vještim narodima. Ako bi bog dao da nadvladamo te ljude, koju će nam korist pribaviti pobjeda?” A Pir odgovori: “Pitaš, Kinejo, za ono što je očevidno. Pobijedimo li Rimljane, nema ondje ni barbarskoga ni helenskoga grada da nam je u boju ravan, nego ćemo jednim udarcem steći čitavu Italiju, a nepoznavanje njezine veličine, ljepote i snage dolikuje valjda prije nekome drugom nego tebi.” Malo zastavši, Kineja reče: “Kad osvojimo Italiju, kralju, što ćemo onda?” I Pir, ne razabirući njegovu misao, odvrati: “U blizini Sicilija pruža ruke, otok bogat i mnogoljudan, a veoma lako osvojiv; ta razdor je, Kinejo, sada ondje posvuda, bezvlađe po gradovima i naprasitost pučkih vođa otkako je umro Agatoklo.” “To što kažeš vjerojatno je”, reče Kineja, “ali zacijelo nam je to međa ratovanju, zauzimanje Sicilije?” “Bog nam davao,” odgovori Pir, “pobjedu i uspjeh! To će nam biti tek uvodne borbe za velike pothvate. Ta tko bi se suzdržao da ne posegne za Libijom i Kartagom kad mu dođe na dohvat, a umalo ju je zauzeo Agatoklo kad je krišom utekao iz Sirakuze i preplovio more s malim brojem brodova. A dan nam se, kad postanemo gospodari tih zemalja, nitko od naših, sada preuzetnih neprijatelja neće oprijeti, što da se o tome i govori?” “Nije potrebno,” reče Kineja, “ta jasno je da će uz toliku moć biti moguće ponovno osvojiti Makedoniju i sigurno vladati Heladom. Ali kad sve podložimo sebi, što ćemo tada?” Tad Pir, nasmiješivši se, reče: “Provodit ćemo mnogo vremena u besposličarenju, svakog dana, dragi moj, bit će pred nama trbušast vrč i u povjerljivim razgovorima razveseljavat ćemo jedan drugoga.” Kad je napokon dotle doveo Pira u razgovoru, Kineja reče: “Pa što nam onda sada stoji na putu ako se hoćemo prihvatiti vrčeva i provoditi vrijeme u dokolici jedan s drugim? Nemamo li to već sada i nije li nam bez muke na raspolaganju ono čega se namjeravamo domoći krvlju i velikim naporima i opasnostima nanijevši drugima i sami pretprjevši mnoga zla?” Tim riječima Kineja Pira više ozlovolji nego promijeni jer je spoznao koliko sreću ostavlja za sobom, ali nije se mogao odreći svojih nada za kojima je posizao.”