Sredinom 6. st. pr. Kr. svoju je vlast u atenskom polisu nametnuo Pizistrat (o. 595. – 527.g. pr. Kr.). Nakon uspješnog pohoda protiv polisa Megare 561. g. pr. Kr. Pizistrat je lukavstvom uspio u Ateni uvesti samovladu. Pod izlikom da mu je život ugrožen Pizistrat je zatražio da mu se odobri oružana straža pomoću koje je posegnuo za vlašću. Ubrzo su ga neprijatelji uklonili iz Atene, ali se ponovo domogao vlasti oko 556. g. pr. Kr. uz pomoć nekadašnjeg suparnika, uglednog Megakla Alkmeonida, čiju je kćer oženio. Nakon kratkotrajne vlasti, Pizistrat je ponovo protjeran u progonstvo. Deset je godina živio u Makedoniji gdje je stekao znatan imetak zahvaljujući iskorištavanju trakijskih rudnika srebra. Godine 546. pr. Kr. prodro je s vojskom na Maraton i porazio neprijatelje kod Palene. Od tada je neprestalno vladao Atenom do smrti. Pizistrat je ostavio postojeći državni poredak koji je uveo Solon, ali su njegove pristaše uvijek bile u državnim službama.
Za Pizistratove samovlade Atena je doživjela gospodarski i kulturni procvat: izvodili su se veliki javni radovi, jačala je trgovina i razni obrti, organizirane su svečanosti s glazbenim i dramskim priredbama te natjecateljske igre, uspostavljena su prijateljstva s drugim polisima.
Nakon Pizistratove smrti u Ateni je uspostavljena samovlada njegovih sinova. Tek su se 510. g. pr. Kr., nakon 36–godišnjeg vladanja Pizistratida, Atenjani uspjeli osloboditi njihove samovolje.
U djelu Povijest Herodot je opisao Pizistratovo konačno prezimanje vlasti u Ateni.
“Budući da je prevladalo Hipijino mišljenje da se treba ponovo boriti za vlast, počeli su prikupljati priloge od gradova koji su im otprije dugovali zahvalnost.(…)
Krenuli su iz Eretrije i jedanaeste godine progonstva stigli su natrag. Najprije u Atici zauzmu Maraton. Dok su na tom području logorovali, pristignu im pristaše iz grada, a pristupali su im i mnogi drugi iz seoskih dema kojima je tiranija bila draža od slobode. (…) Oni (Atenjani) su s cijelom vojskom polazili u napad protiv povratnika, a Pizistrat i njegovi, kad su krenuli s Maratona, išli su na grad, te su se sreli došavši do svetišta Atene Palene, gdje su se postrojili jedni nasuprot drugima. Zatim, uz božju pomoć, pristupi Pizistratu Amfilit iz Akarnanije, čovjek s proročkom moći, koji mu je prilazeći izrekao proročanstvo u heksametrima ovim riječima:
Mreža je bačena, razapete su njezine niti:
Tune, u noći pod mjesečinom, uletjet će u nju.
To mu je, nadahnut bogom, prorekao, a Pizistrat, shvaćajući proročanstvo, reče da prihvaća ono što mu je prorečeno i krenu s vojskom. (…) Pisistrat i njegovi navale na Atenjane i rastjeraju ih. Dok su oni bježali, Pizistrat je smislio izuzetno lukavu odluku kako se Atenjani više ne bi mogli okupiti već da ostanu razbijeni. Svoje je sinove posjeo na konje i poslao ih ispred sebe. A kako su oni dostizali bjegunce, govorili su im ono što im je Pizistrat naložio, savjetujući im da se ne boje i da se svatko vrati svojem domu.
Atenjani su se dali na to nagovoriti, pa je tako Pizistrat treći put osvojio Atenu i učvrstio svoju samovladu uz pomoć mnogobrojnih pristalica i uz pomoć novčanog prihoda koji je pritjecao djelomično iz samog atenskog kraja, a djelomično s rijeke Strimona; uzeo je kao taoce sinove onih Atenjana koji su ustrajali u otporu i nisu se odmah razbježali i poslao ih je na Naks (i njega je, naime, Pizistrat osvojio u ratu i prepustio Ligdamisu)… Pizistrat je vladao Atenom, a jedan je dio Atenjana poginuo u bitki, dok su drugi zajedno s Alkmeonidima pobjegli iz domovine.” (Herodot, Povijest, I, 61-64)