U rimskoj je povijest Gaj Cezar Germanik, poznatiji kao Kaligula (“Čizmica”), ostao zapamćen kao ludi car. Tu je karakteristiku caru namrla nesklona tradicija. Njegov opis, kao i podaci o zdravstvenome stanju, nalazimo u djelu Životopisi dvanaest cezara Gaja Svetonija Trankvila (o. 75.-150.). Riječ je o životopisima rimskih vladara od Gaja Julija Cezara do Flavija Domicijana koji vrve zanimljivim podacima o životu i navikama careva, nerijetko u obliku običnih, zlobnih naklapanja.
“Kaligula je bio visoka stasa, blijede boje lica, a tijelo mu je bilo krupno: vrat i noge isticahu se vitkoćom, oči i sljepoočice bijahu mu duboko upale, a čelo mu bijaše široko i namršteno; kosu je imao rijetku, a oko tjemena je bio ćelav, dok mu je ostalo tijelo bilo obraslo dlakama. Stoga se smatralo prestupkom koji zaslužuje smrtnu kaznu ako ga je tko dok je prolazio pogledao odozgo ili bilo iz kojeg razloga spomenuo kozu. Lice, koje mu je ionako bilo od prirode strašno i ružno, namjerice je nastojao učiniti još groznijim namještajući ga pred ogledalom da bi izazvao što veći strah i užas. Što se zdravlja tiče, nije bio zdrav ni tjelesno ni duševno. Već u djetinjstvu je trpio od padavice, a kad je odrastao, mogao je doduše podnositi napore, ali je ipak katkada zbog nenadane klonulosti jedva mogao hodati, stajati, pribrati se i držati na nogama. Svoju duševnu bolest osjećao je i sam i često je smišljao da se nekamo povuče i da liječi svoj mozak. Vjeruje se da mu je žena Cezonija dala neki napitak koji je doduše imao biti ljubavni lijek, ali je uzrokovao ludilo. Najviše ga je mučila besanica, jer noću nije spavao više od tri sata, a ni tada mu san nije bio miran, nego strašen neobičnim priviđenjima. Tako je jednom, između ostaloga, sanjao da more u nekoj spodobi razgovara s njim. Stoga je velik dio noći, kad bi mu dosadilo nespavanje i ležanje, sad sjedio na postelji, sad vrludao po dugim trijemovima, neprestano dozivajući i očekujući jutro.”