Nakon poraza kod Zame, kartaški je vojskovođa Hanibal pobjegao kralju Sirije Antiohu III. Velikom i stvorio od njega neprijatelja Rimljana. Godine 192. pr. Kr. kralju su prispjeli rimski poslanici i uspjeli Hanibala učiniti sumnjivim kralju. Nato se Hanibal opravdao pričom o prisegi koju je dao svome ocu. O tome nam je zapis ostavio rimski povjesničar Kornelije Nepot (1. st. pr. Kr.) u djelu O istaknutim vojskovođama stranih naroda u kojemu je sabrao životopise grčkih i nekolicine drugih vojskovođa.
“Kad su k njemu (Antiohu) došli rimski poslanici, da ispitaju njegovo raspoloženje i potajnim spletkama uznastoje učiniti Hanibala sumnjivim kralju – kao da ovaj (Hanibal), podmićen od njih, misli drukčije negoli prije – te ovo nisu učinili uzalud, a Hanibal za to saznao i vidio kako ga isključuju s tajnih vijećanja, pristupio je kralju čim mu se ukazala prilika i, kad mu je ispripovjedio mnogo toga o svojoj vjernosti i mržnji prema Rimljanima, dodao je i ovo: “Otac moj,” reče, “Hamilkar, kad sam još bio u dobi ne većoj od devet godina, polazeći kao zapovjednik iz Kartage u Hispaniju, prinio je žrtvu Jupiteru Najboljemu Najvećemu. Dok se obavljao ovaj božanski obred, upitao me je hoću li s njime poći u tabor. Kad sam na ovo rado pristao i počeo ga moliti neka me ne oklijeva povesti sa sobom, on reče: “Učinit ću to ako mi dadeš obećanje koje zahtijevam.” U isti me je mah doveo do žrtvenika, te mi je, udaljivši ostale zapovjedio da, držeći se za nj, prisegnem kako nikada neću biti u prijateljstvu s Rimljanima. Ovu sam ja prisegu, danu svom ocu, sve do ovoga vremena tako sačuvao da nikomu ne treba biti dvojbeno kako ću i preostalo vrijeme biti istoga mišljenja. Stoga, budeš li mislio štogod povoljno o Rimljanima, nećeš nerazborito učiniti ako to zatajiš preda mnom; kad se budeš doista spremao na rat, samoga ćeš sebe obmanuti ako me u njemu ne postaviš za glavnoga zapovjednika.”