Arheološki muzej u Zagrebu krije mnoge vrijedne ostatke starih vremena od prapovijesti do razvijenog srednjega vijeka. Egipatska zbirka jedna je od najvrednijih zbirki muzeja. Kroz stoljeće i pol postojanja prikupljena je iz više različitih izvora otkupom ili donacijama. Njene zametke čine Zagrebačka mumija i njeni povoji (1862.) i velika kolekcija egipatskih umjetnina koja je otkupljena od obitelji austrijskog baruna Franza Kollera (1868.) zaslugama brojnih hrvatskih kulturnih i javnih djelatnika druge polovice XIX. st. U muzeju se danas u raznim zbirkama čuva oko 3000 predmeta egipatske provenijencije.
Zagrebačka lanena knjiga (Liber linteus Zagrabiensis) rukopis je s najdužim sačuvanim tekstom etruščanskog jezika. To je jedini preostali etruščanski tekst s književnim obilježjima i jedini očuvani primjerak lanene knjige iz staroga vijeka. Platno na kojem je tekst s oko 1130 riječi sačuvano je u pet naknadno izrezanih traka kojima je bila omotana egipatska mumija. Dužina cijele knjige iznosi oko 340 cm, a širina najšire trake je 35 cm. Tekst je raspoređen u 12 stupaca s različitim brojem redaka (od 26 do 36). Pretpostavlja se da on sadrži niz obrednih propisa vezanih uz vjerske rituale starih Etruščana. Dosad su odgonetnute pojedine riječi koje spominjanju žrtvene darove i datumi pojedinih svetkovina.
Glasovita Zagrebačka mumija i njeni povoji svjetski su raritet koji otvara mogućnost postojanja jačih komunikacija između Etrurije i Egipta. Podrijetlo mumije još je uvijek tajnovito. Sigurno je da potječe iz Egipta, ali nisu jasni razlozi zašto su njeni povoji ispisani i etruščanskim jezikom i pismom. Pretpostavlja se da je u Egiptu postojala manja etruščanska zajednica izbjeglica (jedno takvo središte otkriveno je u Aleksandriji) koji su poprimili i egipatske običaje mumificiranja, ali točnih dokaza za to nema. Najstariji podaci o mumiji potječu iz ostavštine Mihaela Barića (Semeljci o. 1791. – Beč 1859.) koji je mumiju vjerojatno nabavio tijekom svog boravka u Egiptu 1848./1849. godine. Nažalost nisu nam ostali sačuvani nikakvi podaci koji bi dali neke preciznije odrednice gdje je i kako mumija nabavljena.
Trgovina mumijama bila je još od sredine XVI. stoljeća vrlo unosan posao. Egipatski trgovci i egipatski starosjedilački zemljoradnici (felasi) prodavali su stare egipatske mumije brojnim europskim liječnicima koji su vjerovali da je mumijin prah ljekovit sastojak koji liječi gotovo sve bolesti. Iako je medicina i znanost od toga vremena znatno napredovala ovakva vrsta trgovine nije još zamrla niti sredinom XIX. stoljeća.
Nakon smrti Mihaela Barića 1859. g. sav je njegov imetak oporučno pripao njegovoj nećakinji Th. Jellinek, a izvršiteljem oporuke imenovan je njegov brat Ilija. Na temelju sačuvanog dokumenata Ilije Barića (14. prosinca 1861.) vidljivo je da je M. Barić ostavio mumiju Jugoslavenskoj akademiji ili Narodnom muzeju. Uz okolnosti oko preuzimanja mumije vezana je djelatnost čitavog niza istaknutih ličnosti tadašnjeg političkog i kulturnog javnog života Hrvatske.
U dokumentu naslovljenom na tadašnjeg bana Josipa Šokčevića (19. ožujka 1862.) predlaženo je da se u Beč uputi povjerljiva osoba sa zadatkom da mumiju prenese u Zagreb. Ban je istog dana predao oba Barićeva dopisa Predsjedništvu Kraljevskog namjesničkog vijeća kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Ono je u dopisu obavjestilo Gospodarski odbor za Jugoslavensku akademiju i sveučilište (4. travnja 1862.) o donaciji M. Barića te zamolilo da se troškovi dopreme mumije u iznosu od 100 guldena podmire iz zaklade Akademije. Gospodarski odbor na svojoj je sjednici 7. svibnja 1862. “s velikim veseljem primio domoljubnu ponudu velečastnoga gospodina Ilije Barića” te je dopisom od 13. svibnja 1862. zamolio Predsjedništvo Kraljevskog namjesničkog vijeća kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije da se mumija prenese u Zagreb. U ime Gospodarskog odbora dopis su potpisali njegov predsjednik Ambroz Vraniczany i izvjestitelj Matija Mesić. Ivan Mažuranić je iz Beča podnio izvještaj (19. srpnja 1862.) Kraljevskom namjesničkom vijeću kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije o stanju mumije, njenom smještaju u Barićevu stanu, načinu pakiranja i transportu do Zagreba preko Zidanog Mosta. Kraljevsko namjesničko vijeće žurno je 22. srpnja 1862. odobrilo sve Mažuranićeve prijedloge pa je mumija s opremom u tri velika sanduka otpremljena željeznicom do Zidanog Mosta, a potom kolima do Zagreba. Mumija je tako u Zagreb pristigla između 22. i 25. srpnja 1862. g., kada Mažuranić Kraljevskom namjesničkom vijeću šalje dopis o troškovima dopreme. Opremu mumije činili su: laneni povoji, vrlo oštećena Knjiga mrtvih pokojnice i njezina muža, dijelovi grumenja balzama, ostaci pogrebnog vijenca od lišća i cvijeća, sitni ulomci drva i štuka koji su pripadali sarkofagu, modrozelene perlice koje su ukrašavale mumiju i glava mumificirane mačke.
Mumija i njeni povoji, s pripadajuće dvije vitrine, pohranjeni su u zgradi Narodnog muzeja gdje ih je 5. kolovoza 1862. preuzeo tadašnji kustos muzeja Mijat Sabljar. On je napisao i prvu etiketu mumije sa sljedećim tekstom “Mumia iz Misira (Aegypten). Poklonio gos. Ilia Barić, pod arcidjakon biskupije djakovačke u Golubincu.” i upisao je u inventar muzeja. S dolaskom mumije i njenih povoja u Zagreb u Narodni muzej u Zagrebu mogla su započeti dugogodišnja istraživanja mumije.
Godine 1869. Zagreb je posjetio glasoviti njemački egiptolog Heinrich Brugsch. Tadašnji muzejski kustos Šime Ljubić pozvao je tom prilikom H. Brugscha da pregleda i sredi zbirku egipatskih umjetnina koja je u međuvremenu (1868.) povećana otkupom Kollerove zbirke. Rezultat prvih Brugschovih istraživanja je prvi popis predmeta na temelju koga je Ljubić sljedeće godine izdao katalog zagrebačke staroegipatske zbirke.
H. Brugsch je pregledao i vitrinu s povojima Barićeve mumije. Na lanenim trakama povoja uočio je ispisane znakove, pa je izdvojio dijelove platna s natpisom od ostalog dijela povoja. Uočio je da pismo ima alfabetska obilježja, ali nije uspio otkriti o kakvom je pismu riječ. Cijeli tekst četrdeset metara dugih povoja je precrtao, a svoja istraživanja je izložio njemačkom profesoru Rudolfu Krehlu. Svjetska znanstvena javnost tako se upoznala s mumijom i njenim povojima. Zahvaljujući Ljubićevu katalogu iz 1870. g. i Brugschovim istraživanjima brojni su inozemni znanstvenici i institucije (npr. Carska znanstvena akademija u Beču – Kaiserliche Akademie der Wissenschaften) saznali za postojanje mumije i njenih povoja što je vidljivo iz korespondencije koja se čuva u arhivu muzeja. Neki od njih posjetili su Zagreb kako bi proučili mumiju. Među brojnim znanstvenicima treba izdvojiti vicekonzula Velike Britanije u Trstu Philip Proby Cautley koji je prilikom posjeta Zagrebu 1878. g. precrtao natpis na povojima mumije. Godinu 1879. britanski putopisac i orijentalist Richard F. Burton je nakon svog posjeta Zagrebu (1877.) prvi put objavio natpis s povoja, a pismo je okarakterizirao runskim.
Godine 1889. Š. Ljubić objavio je novi popis egipatske zbirke u kojem prvi puta detaljno opisuje mumiju i njene povoje. U listopadu 1890. g. bečki sveučilišni profesor i egiptolog dr. Jacob Krall zamolio je Arheološki odjel Narodnog muzeja u Zagrebu da posudi sveučilišnoj knjižnici u Beču povoje Barićeve mumije. Nakon duge prepiske između Zagreba i Beča povoji Barićeve mumije odaslani su u Beč 19. siječnja 1891. g. gdje su istraživani idućih godinu dana. Tijekom tog perioda prof. dr. Krall detaljno je proučio povoje te je otkrio da mumijini povoji zapravo kriju najduži sačuvan etruščanski tekst na svijetu ispisan u stupcima. Tijekom tih istraživanja J. M. Eder snimio je prve uspješne fotografije mumijinih povoja, J. Wiesner je analizirao laneno tkanje i tintu kojom su ispisana etruščanska slova, a V. von Ebner je ispitao kosu mumije. O važnosti otkrića svjedoči podatak da je 17. siječnja 1892. g. Izidor Kršnjavi o otkriću obavijestio cara Franju Josipa I., a iste godine o otkriću je izvjestio i Franjo Rački. Nakon što je Krall objavio svoja istraživanja i otkriće još se više pojačao interes za istraživanje mumijih povoja dok su istraživanja mumije uglavnom zapostavljena.
U Zagrebu je 1910. g. boravio njemački znanstvenik Gustav Herbig u pratnji fotografa. On je u masi preostalih povoja slijepljenih balzamom otkrio do tada nepoznati ulomak koji pripada početnom dijelu lanene knjige. Tom prilikom je u ostacima lišća vijenca mumije otkrivena i glava nepoznatog sisavca. Uslijedila je rekonstrukcija, čišćenje i lijepljenje fragmenata lanene knjige koja je obavljena u institutu u Rostocku. Godine 1932. zagrebački fotokemičar Ivan Plotnikov prvi je put fotografirao dio povoja uz pomoć infracrvenih zraka. To je omogućilo mnogo lakše čitanje do tada nejasnih dijelova teksta. Tijekom studenog i prosinca 1936. g. u Zagrebu je održana prva izložba posvećana mumijinim povojima pod nazivom Povoji zagrebačke mumije. Godine 1966. u Institutu za kriminološka ispitivanja RSUP-a u Zagrebu fotograf Ivan Lukan pod nadzorom Vere Vejvode, tadašnjeg kustosa Arheološkog muzeja u Zagrebu, uspješno je snimio infracrvenim zrakama čitav tekst lanene knjige, a rezultat je bilo 86 crno-bijelih snimaka. Povoji su ponovno prikazani javnosti 1967. g., a od tada se u stalnom postavu Egipatske zbirke nalazi i zagrebačka mumija. Godine 1985. povoji su temeljito restaurirani i rekonstruirani u laboratoriju u Riggisbergu. Od siječnja do ožujka 1986. g. u Muzejskom prostoru na Jezuitskom trgu u Zagrebu je održana izložba Pisati etruščanski. Tijekom iste godine u Institutu Ruđer Bošković izvršena je detaljna radiokarbonska analiza lanene knjige, a u Zavodu za radiologiju KBC Medicinskog fakulteta u Zagrebu mumija je rengenski snimljena, a glava manjeg sisavca je ispitana te je utvrđeno da se radi o lubanji mačke.
Istraživanja mumije obavljena su tek tijekom druge polovice 80-ih godina XX. stoljeća. Paleografskom analizom teksta lanene knjige povoji se datiraju se u razdoblje od III. do I. st. pr. Kr., a primijenjenom metodom utvrđivanja starosti radioaktivnim ugljikom mumija 390. g. pr. Kr. Istraživanjima popratnog papirusa koji se nalazio u pogrebnoj opremi pokojnice utvrđeno je da on sadrži nekoliko poglavlja Knjige mrtvih. Pokojnica imenom Nesi-hensu bila je žena Paher-hensua “božanskog krojača” iz Tebe koji je izrađivao odjeću za kultne statue egipatskog boga Amona.
Usprkos novijim istraživanjima ostalo je tajnovito kako se etruščanski natpis našao obavijen oko jedne Egipćanke i to u razdoblju kada Etruščani gube prevlast u sjevernoj Italiji, a Rimska Republika jača i širi svoje prostor u Toskani. Odgovor nam možda mogu dati još nedešifrirani dijelovi teksta čiji sadržaj zbog nepoznavanja etruščanskog jezika i dalje ostaje zagonetka koja će još desetljećima privlačiti pažnju domaće i svjetske javnosti.