Osnovna namjena Knjige mrtvih bila je pomoći pokojniku u savladavanju mnogobrojnih prepreka na putovanju kroz različite sfere duhovnog života kako bi, nakon što ih prebrodi, mogao dospjeti u zagrobni život. Cjelovita Knjiga mrtvih imala je oko 190 međusobno nepovezanih poglavlja, ali još nije otkriven primjerak iste sa svim poglavljima. Nije zapravo bilo riječ o knjizi, nego o papirusu na kojem su za svakog pojedinačno bile ispisane čarolije i koji se od vremena Novog kraljevstva prilagao u grobnice svih društvenih slojeva. Najčešće je bila napisana hijeroglifskim kurzivnim pismom kojim su i inače bili pisani religijski tekstovi. Knjiga mrtvih razvijala se iz Tekstova piramida Starog kraljevstva, te iz Tekstova sarkofaga Srednjeg kraljevstva preuzimanjem njihovih brojnih elemenata. Dva najzanimljivija poglavlja Knjige mrtvih su 110, i 125. Sadržaj 110. poglavlja pronalazimo već na Tekstovima sarkofaga, a radi se o opisima raja, ili kako su ga Egipćani nazivali „Sekhet-hetepu“, mjesta na kojem su oni koji su to zaslužili mogli činiti sve ono što su činili i u ovozemaljskom životu. Poglavlje 125. donosi nam opis velikog suđenja tijekom kojeg se srce preminuloga važe zajedno s perom istine. Pero istine predstavljalo je Maat, božicu pravde i vječnog poretka. Sudaca je bilo četrdeset i dvoje i svaki od njih zastupao je jednu egipatsku nomu. Oziris je bio gospodar svijeta mrtvih i smjestio se na prijestolju u ulozi vrhovnog suca, a pored njega su se nalazile božice Izide i Neftida. Suđenju su prisustvovala četiri Horusova sina, a svaki od njih imao ulogu zaštite unutarnjih organa koji su tijekom procesa mumifikacije izvađeni i spremani u kanopske žare. Imset s ljudskom glavom brinuo se za jetru, Hapi s glavom babuna preuzeo je brigu o plućima, Duamutef s glavom šakala čuvao je želudac i Kebsenuf s glavom sokola štitio je crijeva. Bog Tot je tijekom velikog suđenja stajao ispred vage i kistom na paletu bilježio presudu bogova te je zbog svoje uloge postao simbolom za istinu. Vaganje srca preminulih nadgledao je Anubis koji je u toj ulozi prikazan kako namješta visak vage. Amammet ili Ammut je biće koje je proždiralo okrivljenika i prikazivalo se s krokodilskom glavom, prednjeg djela tijela kao lav ili pantera, a stražnjeg dijela kao nilski konj. Nevini su pak odlazili Bogu Ozirisu u svijet mrtvih. Najpoznatiji slikovni prikaz velikog suđenja nalazi se na Anijevom papirusu kojeg datiramo oko 1250. god. pr. Kr, a pronađen je u Tebi 1888. godine. Prema mitu o Sporu Horusa i Seta, i sam je Oziris prošao proces suđenja u velikoj dvorani u Heliopolu, a takve dvorane su izgrađene i u drugim egipatskim hramovima. Također je važno istaknuti da su mnogi hramovi bili oslikani motivima iz Knjige mrtvih, kao što je primjerice Ozirisov hram u Abidosu.
Kao što je već spomenuto, Knjiga mrtvih sastojala se od čarolija koje su imale razne funkcije. Poglavlje 30. trebalo je pomoći srcu pokojnika da bude bezgrešno pred bogovima te je prekrivalo skarabej koji se stavljao na prsa pokojnika jer je skarabej predstavljao zamjenu za srce pokojnika. Egipćani su imali tu praksu zato što su vjerovali da srce osim fiziološke uloge ima i ulogu sjedišta duše i ljudske savjesti, te je upravo to vjerovanje povezano s vaganjem srca tijekom velikog suđenja. Poglavlje 6. imalo je svrhu izbjegavanja rada u svijetu mrtvih i njegov sadržaj se nalazio na šauabti figurama za koje se vjerovalo da obavljaju dužnosti pokojnika na drugom svijetu. Pojedine čarolije pružale su pokojnicima mogućnost seksualnih odnosa i stvaranja potomstva u svijetu mrtvih. Čarolija 101 štitila je pokojnika u brodici boga Sunca, a napisao ju je bog Tot za Ozirisa. Neki dijelovi Knjige mrtvih upućivali su preminule u to kako koristiti amulete. Amuleti su privjesci kojim su se Egipćani koristili kako bi se zaštitili od zla te su najčešće bili dio nakita ili su se nalazili u povojima mumija. Čarolija 156 upućuje u to kako koristiti jedan amulet koji je imao oblik ručnika. Povezana je sa snagom božice Izide i jamči preminulome zaštitu općenito.
Knjiga mrtvih donosi i podatke i o karakteristikama pojedinih božanstava , njihovom ponašanju i prostoru raširenosti njihova kulta. Iz nje na primjer doznajemo da je kult živućeg Apisa bio raširen na prostoru sjeverno od Memfisa u gradovima na delti Nila, Saisu i Atribisu. U njoj možemo pronaći i vrlo zanimljiv dijalog između Atuma i Ozirisa u kojem Atum kaže da će konačno potopiti sve bogove, ljude i Egipat u praiskonske vode Nun, gdje se nalazilo sve što postoji prije početka vremena. Na jednom od najpoznatiji primjeraka Knjige mrtvih, Anijevom papirusu, nalazi se i Himna izlazećem suncu, posvećena bogu Ra:
„Budi slavljen, O Re, u svom uzdizanju
Atum-Horakhty!
Neka tvoje savršenosti budu štovane u mojim očima,
i neka tvoje sunčevo svjetlo dođe biti u mojim prsima.
Neka nastaviš u svom vlastitom miru u Barci Noći,
tvoje srce raduje se u nadolazećem povjetarcu unutar Barke Dana.
Koliko ugodan je prelazak nebesa među mrtvacima u miru
sa svim tvojim palim neprijateljima!
Neumorne zvijezde slave te,
neuništive zvijezde dive ti se—
Ti koji se odlaziš odmarati na obzoru Zapadnih Planina,
lijep kao Sunce svakoga dana,
lijep, trajan, kao moj Gospodar.“
U nastavku slijedi tekst iz poglavlja 125 Knjige mrtvih koji je pokojnik izgovarao prilikom dolaska u Dvoranu dviju istina. Ovaj termin simbolizira dvojnost božice pravde Maat. Dvojnost je općenito važan dio egipatske religije zato što osnovu iste predstavlja vjerovanje o suprotnosti prirodnog poretka Maat i kaosa. Pokojnik se obraćao bogu Ozirisu, što se dade iščitati iz titule kojom ga pokojnik oslovljava(Gospodar istine). Morao je dati do znanja da poznaje njega i ostale bogove da bi zadobio njihovo povjerenje i u konačnici došao u zagrobmi život.
„Zdravo da si, veliki Bože! Gospodaru dviju Istina! Ja stižem tebi da bih motrio tvoju ljepotu! Poznajem te i znam tvoje ime i imena četrdeset i dva boga koji su s tobom u dvorani obiju Istina i tu proždiru one koji su utočište grijeha i ispijaju im krv na dan procjenjivanja duša u prisutnosti Wennefera. Pogledaj, Gospodar istine je tvoje ime. Došao sam k tebi; donio sam ti pravdu. Istjerao sam nečastivo zbog tebe.“
Nakon ovog govora pokojnik je trebao dokazati da je bezgrešan tako što bi negirao čitav niz grijeha, kao što su na primjer ubojstva, krađe i nasilje prema siromašnima. Nabrajanje grijeha završavao je četiri puta izgovarajući rečenicu: „Nevin sam!“ Nakon toga je izgovarao sljedeće riječi:
„Moja nevinost je nevinost onog velikog Feniksa u Suten-henenu(Herakleopolu) jer sam ja nos Gospodara uzdaha koji sve ljude oživljuje u onaj dan obnavljanja Horusova oka u Heliopolu u drugom mjesecu zime. zadnjeg dana, u prisutnosti gospodara ove zemlje. Ja sam onaj koji promatra obnavljanje Horusova oka u Heliopolu. Neka mi se ništa loše ne dogodi u ovoj zemlji ili u dvorani Dviju istina jer ja poznajem imena ovih bogova koji su ovdje, sljedbenika velikog Boga.“
Ovaj govor sadržava mnogo simbolike. Feniks simbolizira trajnost i vječnost i označava pomlađivanje i čistoću, a jedno obnovljeno Horusovo oko simbolizira savršenost, snagu i zaštitu. Prema mitu o Sporu Horusa i Seta, u jednoj borbi Set je izbio Horusu oči. Međutim, božica Hator ih je uspjela rekonstruirati koristeći mlijeko gazele.
Potom je preminuli izgovarao imena svakog božanstva posebno i negirao počinjenje grijeha. Zatim se obraćao svim bogovima, moleći ih da ga spase i prepoznaju njegova dobra djela, a zanemare nedostatke. Potom je je nabrajao sva dobročinstva koja je počinio u Egiptu, kao što su izvršavanje volje bogova, pomaganje gladnima i žednima, itd. Nakon toga je trebao dokazati da je čist navodeći razne obrede koje je izvršio. Potom je uslijedilo dugotrajno ispitivanje bogova i odgovaranje na pitanja koja su postavljali zasun, dovratci, prag dvorane, zaštitnik vrata i pod dvorane. Zatim je pokojnik trebao prepoznati Tota kao „Glasnika obiju zemalja“. Nakon toga mogao se konačno pridružiti Ozirisu u svijetu mrtvih.
Ovo je pokojnik trebao učiniti u skladu s onim što se odvijalo u dvorani Dviju istina. Preminuli je trebao ovu čaroliju izgovarati nevin i bez sramote, odjeven i obučen u bijele sandale. Oči su mu trebale biti ukrašene stibijem i trebao je biti pomazan balzamovim uljem te je trebao prinijeti bijeli žrtveni kruh, zatim tamjan na vatru, nakon toga pivo, govedo te žrtvenu pticu i povrće. Potom je trebao naslikati tu sliku na pločicu, koristeći jarku boju iz Nubije koja je trebala biti zamrljana zemljom po kojoj svinja i koza nisu hodale. Slika pričvršćena za zemlju simbolizirala je život pokojnika, slično kao što je kod Platona ovaj svijet predstavljao blijedu kopiju savršenog metafizičkog svijeta ideja. Onaj tko to učini bit će sretan, isto kao i njegova djeca, bez pohlepe, zato što će biti čovjek od povjerenja kralja i njegovih dvoranina. Kolači, vrčevi pića i obroci mesa bit će mu priređeni na oltaru Velikog boga. Nijedan gospodar Donjeg svijeta ga ne može vratiti, umjesto toga će se voziti zajedno s bogovima Gornjeg i Donjeg Egipta i u pratnji Ozirisa.
Na temelju iznesenog može se svakako zaključiti da je Knjiga mrtvih bila neizostavan dio pogrebne opreme zato što je bila najvažnije sredstvo za dostizanje zagrobnog života, a osim toga imala je i funkciju pomaganja mrtvima da se snađu u zagrobnom životu. Zagrobni život dostizali su oni koji su se ponašali u skladu sa najvažnijim načelom egipatske religije, pravdom. Oni koji nisu poštovali to načelo bili su kažnjeni. Na takvom vjerovanju i danas počiva svaka teistička religija. Zagrobnom životu se nadao svaki Egipćanin, a čemu se i danas nada svaki vjernik bilo koje takve religije. U pogledu tog vjerovanja su Egipćani kao pripadnici jedne od najstarijih svjetskih civilizacija izvršili neizbrisiv utjecaj na ostale religije svijeta koje su u nastale nakon egipatske religije.