Zakonici su u starom svijetu, napose u Mezopotamiji i Egiptu igrali važnu ulogu. Sve, pa tako i pravni položaj pojedinca, bio je određen zakonicima. Nažalost, do danas nije očuvan ni jedan zakonik koji govori o pravima i položaju Egipćana, no razni dvorski dokumenti i pravne korespondencije donose nam podatke o položaju žena. Unutar pojedinih socijalnih klasa, žene i muškarci su imali ravnopravan položaj. Egipćanke su tako mogle posjedovati i upravljati imanjem ili bilo kakvom drugom imovinom te su smjele posjedovati robove/sluge (robovi u Egiptu nisu postojali u klasičnom smislu te riječi) o čemu nam govori papirus Gorub. U njemu je riječ o čovjeku koji je od neke žene i njenog sina kupio ropkinju Kheryt za sedamnaestodnevni rad te ropkinju Henut za četverodnevni rad.

Žene u Egiptu imale su gotovo sva prava kao muškarci, svojom imovinom smjele su raspolagati kako su htjele. Imale su pravo nasljedstva, u Novom kraljevstvu postoje brojni dokazi da su žene smjele naslijediti imovinu. Iako je samo sin mogao naslijediti očevu radnju, izgleda da su sva djeca podjednako sudjelovala u nasljedstvu roditelja. Svu svoju imovinu, a time i sluge, smjele su oporučno ostaviti, prodati, kupiti i posuditi.

Osim toga, Egipćanke su smjele sklapati pravne ugovore i pokretati sudske procese, a najvažnija i vrlo rijetka povlastica bila je mogućnost da žena živi samostalan život, bez ikakve muške zaštite ili muškog skrbnika. Žena je dakle mogla živjeti potpuno sama, nije bila prisiljavana na brak što se jasno vidi i u dijelu oporuke: „Ja sam slobodna žena Egipta. Podigla sam osmero djece i pobrinula se da imaju sve u skladu s njihovim položajem u društvu. Ali sada sam ostarjela i moja se djeca više ne brinu o meni. Zato ću svoju imovinu ostaviti onima koji se brinu o meni. Neću ostaviti ništa onima koji su me zanemarili.“ Ponekad su žene ostale bez kuće nakon smrti oca ili muža, no kao nadoknadu, daščare ili skladišta koja nisu bila u nadležnosti države, obično su pripala ženi. Kao dokaz toga postoji pismo koje je otac uputio svojoj kćeri u kojem kaže: „Ako te radnik Baki izbaci iz kuće, ja ću poduzeti mjere! Kuća, život, prosperitet i zdravlje pripadaju faraonu, no ti možeš stanovati u predsoblju mojeg skladišta kojeg sam ja sagradio. Nitko na svijetu te ne može od tamo izbaciti!“

Cijela struktura egipatskog društva prilično je nerazjašnjena, no nesumnjivo, bilo je izrazito hijerarhijski strukturirano, a sama klasa elite sastojala se od mnoštvo slojeva. Prva grupa sastojala se od žena vezira i provincijskih guvernera ili nomarha, pa sve do muškaraca koji su nosili titulu „pratilac sunca“, odnosno njihovih supruga, koji su činili najnižu granu elitnog kruga. Drugu grupu činile su supruge manjih službenika. Oni rangom niži od njih činili su treću skupinu. Žene iz sve tri skupine imale su drugačije titule. Titula žena prve grupe glasila je „svećenica Hator“ ili „sunčeva žena u čekanju“. Nije jasno je li žena sama zaslužila takvu titulu ili je njena titula pratila titulu muža. U drugoj grupi postoji nekoliko najuobičajenijih titula u Srednjem kraljevstvu. Najučestalija je „građanka“ koja je bila korištena i u Novom kraljevstvu, a bila je najkorištenija titula u Deir el-Medini, a čini se da je označavala udanu ženu. Sljedeća titula je „žena u čekanju“ koja je zapravo slična tituli „sunčeva žena u čekanju“, ali nižeg ranga. Na kraju, „sluga vladara“ označava suprugu najnižeg funkcionera. U ovome slučaju, „vladar“ ne označava faraona već provincijskog guvernera. U Starom kraljevstvu postojala je i ženska titula koja je bila očito administrativna, a odnosila se na žene upraviteljice koje su bile zadužene za skladište i zalihe hrane i odjeće. One su također tkale, izrađivale vlasulje, pjevale i plesale, obavljale medicinske dužnosti, bile su zakupci zemlje i sudjelovale u pogrebnim kultovima. Čini se kako su sve ove žene bile podložne nekoj drugoj ženi.

Pravni položaj žene u Egiptu ovisio je o nizu kraljevskih zakona koji su zapravo bili vrlo povoljni, dok je onaj socijalni status ovisio u potpunosti o njezinom ocu, a zatim mužu, odnosno o njihovom imovinskom statusu. Žene su bile slobodne i smjele su same odlučivati o svojoj sudbini za što je dobar primjer gospođe Ruddinit koja se posvađala sa sluškinjom i dala je išibati. Sluškinja ju je bez daljnjih objašnjenja napustila. Taj potez sluškinje može se uzeti kao dokaz da su žene bile dovoljno slobodne da se odluče na takvu odluku. Za razliku od faraonskog razdoblja, grčko-rimsko razdoblje polako je izbrisalo sve te povlastice Egipćanki, ne zbog različitih zakona ili određenih zabrana, već zbog kulturnog utjecaja stare Grčke. Poznato je da su Grkinje, kao i Rimljanke bile ovisne prvo o ocu, a zatim o mužu. Egipćanke su vrlo vjerojatno bile pod dojmom Grkinja koje su smatrale puno profinjenijima od sebe te su upravo zbog toga počele i same provoditi taj grčki običaj.

Egipćanke su imale i privilegije kao što su rad izvan kuće i udaja za stranca, a one koje su bile članice kraljevske obitelji ili harema mogle su imati veliki utjecaj na vlast. Oblik posla kojeg je obavljala žena u Egiptu ovisio je o njezinom društvenom statusu. U Starom kraljevstvu određen broj žena držao je pozicije u administraciji, vjerojatno u privatnim kućama ili u službi druge žene. Zanimljivo je da je podjela posla muških i ženskih slugu bila po spolu. Sluge su služile muškarcu, dok su sluškinje služile ženi. Sukladno tome, plesači su izvodili odvojeno u muškim i ženskim grupama. U Srednjem i Novom kraljevstvu administrativne titule koje su nosile žene su nestale. U Starom i Srednjem kraljevstvu tekstilna proizvodnja pripadala je isključivo ženama, odnosno vodile su je žene, a u Novom kraljevstvu imale su glavnu ulogu u njezinoj organizaciji. Proizvodnja tekstila bila je druga najvažnija industrija u Egiptu nakon poljoprivrede. Tekstil je bio neophodan za odjeću živih i mrtvih, kao i za izradu namještaja, jedara za brodove i bezbroj drugih, svakodnevnih, predmeta. Žene su bile odgovorne za odjeću svoje obitelji, no zanimljivo je da se nisu smjele miješati u muževljev izbor donjeg rublja. Papirus iz Srednjeg kraljevstva donosi popis 29 žena od kojih se 20 bavi tkanjem. Postoje dokazi da su i gospodarice kuće, ali i ostale žene kućanstva sudjelovale u proizvodnji tekstila. Tkanje se uglavnom smatralo kućnim poslom, no postojale su i radionice za preradu lana. Neki povjesničari smatraju da termin pr-ỉrỉwt, za kojeg se smatra da označava „harem“, odnosno „žensku kuću“, zapravo treba prevoditi kao „radionice tkanja“. Proizvodni višak žene su smjele mijenjati u trgovačkim razmjenama čime su i žene mogle materijalno pomoći uzdržavanju obitelji. Na prikazima u grobnicama koje se datiraju u Staro kraljevstvo, brojni su prikazi žena koje sudjeluju u trgovini, ne samo u smislu prodavača već i kupca. Čini se da su najčešće djelovale u luci gdje su, osim tekstila, prodavale i sandale, ali i namirnice kao kruh, pivo, ribu i povrće. Tako je jedna žena na pitanje otkuda joj sredstva da kupi sluge, odgovorila kako ih je zamijenila za proizvode iz svojega vrta. Druga je pak rekla kako je srebro dobila u zamjenu za ječam u godini hijena kada je vladala glad. Žene su uglavnom bile zaokupljene poslovima unutar kuće, dok su muškarci obavljali poslove izvan kuće, kao npr. poslove na poljima što je razlog zašto su žene na egipatskim freskama i slikarijama bile prikazivane s blijedom puti, dok su muškarci imali tamniju, preplanulu put. Ipak, većina žena iz siromašnijih obitelji bile su primorane raditi i poslove izvan kuće, ali rad u polju nije bio tako zamoran kao posao muškaraca jer su žene uglavnom pratile muškarce te skupljale ispalo klasje, a često su sudjelovale i u žetvi lana. Između ostalog, žene su sudjelovale u proizvodnji pekarskih proizvoda i piva, skladištile su žitarice, bavile se stočarstvom, a vrlo vjerojatno i obrtničkom proizvodnjom. Iako je tradicionalno bilo da posao mljevenja žitarica pripada ženama (u bogatijim gradovima kao što su Amarna i Deir el-Medina robinje koje su pripadale državi su se bavile mljevenjem žitarica), one su vrlo često prikazivane i u ostalim procesima pečenja, kao npr. paljenje odnosno raspirivanje vatre i stavljanje tijesta u kalupe.

I bogati i siromašni, i muškarci i žene, imali su pravo podizanja tužbe kojima su se bavili lokalni suci, no unatoč tome, žene su se na sudovima pojavljivale vrlo rijetko, a većina dokumenata upućuje na to da su žene uglavnom bile optužene za zločine, kao što su krađa, nemar i slično. Ako bi ženi bilo dokazano da je počinila neko kriminalno djelo, sudilo joj se kao muškarcu. I kazne za žene i muškarce bile su podjednake. Postojala je i smrtna kazna za krađu no ona nije bila uobičajena.

Što se obrazovanja tiče, mali broj žena, naročito nižih slojeva, bilo je pismeno i obrazovano zbog čega, između ostalog, nisu bile osposobljene za obnašanje bilo kakvih visokih dužnosti ili eventualno mogućnosti boljeg zaposlenja kao što je npr. bilo mjesto pisara. Ne postoje nikakve potvrde koje tvrde da ženama nije bilo dozvoljeno obnašati utjecajniju dužnost, no nedostatak obrazovanja taj put je definitivno kočio. Ipak, nisu sve žene bile nepismene. One koje su dolazile iz pismenih obitelji vrlo često su i same znale čitati i pisati, što je ujedno bio i uvjet za službu svećenice. Poznato je kako su ženska božanstva uglavnom imala ženske svećenice, no to nije uvijek bilo pravilo. Kako bi postali svećenici (bilo muškarci ili žene), prvo je trebalo obnašati službu pisara. Nakon što je postala pisar, žena je mogla postati svećenica, učiteljica ili liječnica. Liječnice su bile posebno štovane u Egiptu u helenističko i rimsko doba, a medicinsku školu u Aleksandriji pohađali su brojni studenti iz raznih država tadašnjeg svijeta, neovisno o spolu. Grčka liječnica Agnodika bila je odbijena u atenskoj školi medicine stoga je medicinu izučavala u Egiptu. No postati pisar nije bilo lako, stoga se malo ljudi, a posebno žena, odlučivalo na taj korak.

Brak u egipatskom svijetu uglavnom je služio za proširenje obitelji. Vjeruje se da su Egipćani uglavnom bili monogami, no ne postoje nikakvi propisi koji bi zabranjivali poligamiju kod muškaraca. No, kao i u arapskom svijetu danas, muškarac je morao moći ekonomski uzdržavati više žena, stoga su si eventualnu mogućnost više žena mogli priuštiti jedino bogatiji muškarci. Unatoč tome, strogo gledano, kuće nisu bile građene za više od jedne žene, a popisi kuća u selima ni ne spominju više od jedne žene u kućanstvu. Brakovi su uglavnom bili dogovarani, a u pregovore su stupali očevi. Ulogu oca mogla je preuzeti i majka ukoliko je bila udovica. Djevojke se uglavnom nisu udavale prije nego bi ušle u pubertet jer bi tada mogle rađati djecu, no to pitanje se nije zakonski reguliralo pa postoje neke indicije da su određene mladenke bile mlađe od 13/14 godina kada su uglavnom stupale u brak. Iako s današnjeg gledišta djevojčica u dobi od 13 ili 14 godina nije spremna postati žena i majka, treba uzeti u obzir činjenicu da je prosječna životna dob Egipćanki bila 30 godina (muškaraca 34 godine) što dob za udaju ne čini preranom. Žene su bračni status dobivale preseljenjem iz kuće svog oca u kuću muža. Nakon udaje, žene bi zadržale svoje ime i dodale ime supruga (žena od X, npr. Nefertiti od Amenhotepa). Brak se završavao ili smrću supružnika ili razvodom, a postojala je i zakonska odredba, tzv. „predbračni ugovor“ kojim se ženi omogućavalo da naslijedi trećinu muževe imovine što je dakako uvelike pripomoglo u održavanju visokog stupnja neovisnosti žena. Baš kao i slobodne žene, i udane su imale pravo upravljati vlastitom imovinom. Glavna uloga udane žene uglavnom je bila da rađa djecu te se o istoj i brine. Najvažnija uloga žene u egipatskom društvu je bila uloga majke. Egipćani su voljeli djecu i svako je dijete bilo dobrodošlo, a čak je i brojem rođene djece rastao i ženin ugled. Unatoč tome prevladavala je želja za sinom: „Tužno bje svećenikovo srce, jer sam triput zanijevši od njega na svijet donijela tri kćeri, a nijednog sina.“ Piše na nadgrobnoj steli mlade žene imena Ta-Imhotep koja se čuva u Britanskom muzeju (BM, 1027). Također, postoje i neki zapisi koji govore da su ženska djeca ponekad, posebno u siromašnijim obiteljima bila ostavljana da umru.

Majke su dojenčad nosile na prsima u nekoj vrsti bisaga obješenih oko vrata, nešto slično današnjim platnenim nosiljkama, kako bi joj ruke bile slobodne za obavljanje raznih kućanskih poslova. Žene elite, a pogotovo kraljice imale su sluge i robove čak i za ulogu majke, odnosno dojilje koje su othranjivale i odgajale djecu. Žene koje nisu mogle same dojiti svoje dijete također bi unajmljivale dojilju. Pretpostavlja se da su žene djecu dojile do treće godine života, stoga je posao dojilje bio dugotrajan, a ujedno je to bio i jedan od rijetkih poslova za koje je žena bila dobro plaćena.

Obje strane mogle su zatražiti razvod braka isto kao što su se nakon razvoda obje strane mogle ponovno oženiti, a vjerojatno je ponekad ponovna ženidba i bila uzrok rastavi. Obiteljsko nasilje, i nasilje općenito nije bilo tretirano kao danas. Dječaci u školama često su dobivali batine od učitelja, sluge od gospodarica kuće, a radnici od nadglednika. Sukladno tome i tom odnosu „jačem prema slabijem“, obiteljsko nasilje, odnosno nasilje nad ženama bilo je često. Analizom lubanja i kostiju egipatskih žena dokazano je kako je većina imala ozljede koje dokazuju nasilje. No i dalje nije razriješeno je li obiteljsko nasilje bilo u bilo kakvoj mjeri kažnjavano, moguće je da se nasilje toleriralo do određene granice, odnosno do određene vrste ili težine ozljede.

Status žena u razdoblju od Starog do Srednjeg kraljevstva bio je u opadanju što je posljedica općeg društvenog preokreta tijekom Prvog međurazdoblja. U Starom kraljevstvu, kraljevske žene, osobito kraljice majke, bile su osobito važne, no u Srednjem kraljevstvu to više nije bilo slučaj. U Srednjem kraljevstvu žene su općenito držale manje administrativnih titula nego u Starom kraljevstvu. Konačno, u Starom kraljevstvu žene su se osobito isticale kao tkalci, a pretpostavlja se da su bile vrlo važne i u trgovini što se u Srednjem i Novom kraljevstvu uvelike promijenilo. Tada su žene i dalje bile glavne u tekstilnoj djelatnosti, no sada više kao radnice, a manje kao nadglednice.

Iz izloženog može se zaključiti da su Egipćanke zasigurno imale više slobode i više prava od žena u nekim drugim civilizacijama staroga svijeta, iako nisu bile u potpunosti ravnopravne muškarcima. Unatoč tome, mogle su živjeti same, mogle su upravljati imovinom, a možda najvažnije, mogle su naslijediti imovinu te njome slobodno raspolagati, bilo da se radi o prodaji ili zadržavanju iste. Također, mogle su zatražiti razvod a mogle su i sudjelovati u materijalnom uzdržavanju obitelji. Generalno gledano, žene u Egiptu, napose one nižih slojeva, dijelile su sudbinu muškaraca. Veća pravna i društvena razlika bila je između osoba istih spolova različitih klasa, nego između samih spolova. Znači, žene nižih slojeva bile su u gotovo istom položaju kao i muškarci nižih slojeva, dok se položaj žena viših slojeva itekako razlikovao, bilo po pravnom ili po društvenom aspektu.