Istraživači

Ramezej, pogrebni hram Ramzesa II., smješten je na zapadnoj obali Nila kod Tebe u Gornjem Egiptu, nedaleko od Deir el-Bahrija, u današnjem mjestu Sheikh Abd el-Quarna, 2 kilometra sjeverozapadno od pogrebnog hrama Setija I. Orijentiran u smjeru istok-zapad hramski kompleks pokriva površinu od 37380 četvornih metara. Gradnju hrama Ramzes II. započeo je paralelno s dovršavanjem hrama svog prethodnika i oca Setija I. u prvim godinama vladavine, najvjerojatnije u drugoj. Antičko ime Ramezeja bilo je Palača milijuna godina ujedinjena sa Tebom.

Kada je Kambiz, perzijski kralj, na svojemu vojnom pohodu u Egipat prispio 525. pr. Kr. u Tebu, mogao je podnijeti sve ono golemo, zastrašujuće i nadljudsko što se ukazalo njegovom oku – samo jedno ne, a to je bio nasmiješen gorostasan ljudski kip u Ramezeju, težak više od 1000 tona, visok 17 metara, u ramenima širok 7 metara, kažiprsta dugog 1 metar, stopala širokog 1,40 metara… Iako ga je dao devastirati, ipak ga smatram, prema dostupnoj literaturi jednim od prvih koji je na neki način izvana bio u doticaju sa hramom.

Grčki povjesničar Diodor Sicilski, koji je u četrdeset svezaka sastavio cjelokupnu povijest svijeta, boravio je u Egiptu u I. st. pr. Kr. Diodor nam donosi opis Ramezeja, i to vrlo pouzdan i točan opis, na temelju jednog svjedoka. Diodor je pogriješio u pretpostavci kako je posmrtni hram Ramzesa II. u sebi krio i Ramzesovu grobnicu.

U novije vrijeme hram otkriva švicarski istraživač Jean Louis Burchard tj. 1816. godine.

Godine 1817. U Tebu dolazi talijanski avanturist Giovanni Belzoni, koji je prema naredbama britanskog glavnog konzula Henry Salta prodao Britanskom muzeju tvz. Mladog Memnona.

Napoleonova ekspedicija hramu je dala ime Memnon. Naziv Ramezej hramu je dao slavni dešifrator hijeroglifa J. F. Champollion. Godine 1844. hram je proučavao Karl Richard Lepsius; 1899. Flienders Petrie i James Quibell, o kojemu će kasnije biti malo više riječi; od 1900. do 1908. Howard Carter i Emile Baraize.

Prva veća iskapanja Ramezeja proveo je James E. Quibell krajem XIX. stoljeća. Uz Quibella na istraživanju Ramezeja radio je i Wilhelm Spiegelberg, njemački egiptolog, koji se bavio transkripcijom natpisa. Ne temelju Quibellovih iskapanja pouzdano znamo da je Ramezej djelomično izgrađen na nekropoli iz vremena Srednjeg kraljevstva. Prilikom istraživanja također je otkrio i ukope koji datiraju od XXI. do XXIII. dinastije. Otkrio je da je dio Ramezeja građen sa materijalom drugih spomenika na što upućuju nalazi imena vladara Amenhotepa II., Hatšepsut, Tutmozisa III., Tutmozisa IV. i Amenhotepa IV. Ehnatona.

U svojim istraživanjima Uvo Hölscher smatra da hram Ramzesa III. u Medinet Habuu prati izgled Ramezeja. Kenneth Kitchen obradio je i objavio korpus natpisa iz Ramezeja. Daljnja istraživanja proveli su francuski i egipatski arheolozi 70.-ih godina XX. stoljeća.

Hramski kompleks

            Kao što sam ranije spomenuo hramski kompleks Ramezeja proteže se na 37380 četvornih metara. Većinom je izgrađen od pješčenjaka u obliku paralelograma. Arhitekti koji su dizajnirali hram zvali su se Penre Koptski i Amenemon iz Abida. U Ramezej se ulazilo kroz pilon širok 66 metara i visok 22 metra, koji je bio ukrašen prizorima iz bitke kod Kadeša. Drugi pilon je, kao i prvi, dosta jako oštećen, a ostaci južnog zida su djelomično prekriveni ostacima razbijenog kolosa. Kroz pilone ulazilo se u dva nenatkrivena dvorišta, a iza dvorišta nalazi se hipostilna dvorana. Na zapadu su smještene tri stupičaste dvorane, od kojih je najzapadnija vodila u svetište, koje je danas u ruševinama

Prvo dvorište

            Prvo dvorište bilo je okruženo trjemovima. Na sjeveru se nalazio niz statua Ramzesa II. u prikazu boga Ozirisa. Danas su čitave samo dvije statue. Dvorištem je dominirala velika statua sjedećeg faraona, smještenog na zapadnoj strani. Danas raskomadana, statua je bila inspiracija Percy Bysshe Shelleyju za pjesmu „Ozymandias“. Nasuprot statui bila je smještena statua kraljice majke Tuje i vrhovne kraljeve žene Nefertari.

Drugo dvorište

            Kao prvo i drugo dvorište bilo je okružno trjemovima, također sa prikazima Ramzesa u obliku boga Ozirisa, ali je nešto povišeno u odnosu na prvo dvorište. Od drugog dvorišta danas je jedino cjelovit sjeveroistočni dio. Posebno treba istaknuti da je na zidovima uklesan zapis utanačenog mirovnog ugovora sa Hetitima. U ovome dvorištu nalazio se kolosalni kip Ramezesa II. čiji je torzo i glavu, tj. Mladog Memnona kojega sam ranije spomenuo, Giovanni Belzoni prenio i prodao Britanskom muzeju gdje se i danas nalazi.

 Hipostilna dvorana

            Prednji dio hipostilne dvorane, zapadno od drugog dvorišta, danas još uvijek stoji. Sastojala se od 48 stupova s glavama u obliku papirusa, slično kao i Amunov hram u Karnaku, a danas su očuvana 32 stupa. Reljefi na vanjskoj strani zida prikazuju kako trijada Tebanskih bogova Amun, Mut i Khonsu daju žezlo Ramzesu II. Ispod toga uklesan je prikaz procesije Ramzesovih sinova i njihovih borbi odnosno napada na grad Dapur u Siriji.

Ostali elementi

            Zapadno od hipostilne dvorane locirane su tri natkrivene dvorane, a sjeverno i južno od njih dva hrama. Južniji hram posvećen je najvjerojatnije Ramzesu I., a sjeverni najvjerojatnije Setiju I. i kraljici majki Tuji. Iz ova dva svetišta se dolazilo u natkriveno dvorište koje je dalje vodilo u skladište koje je bilo smješteno u sredini, a o kojem će biti kasnije malo više riječi. Manja dvorana odmah zapadno od hipostilne dvorane naziva se Astronomskom sobom zbog astronomskih scena prikazanih na stropu. Na zidu su prikazani bog Amun i božica Seshat koji bilježe dužinu Ramzesove vladavine. Neki znanstvenici smatraju da se ovdje nalazila knjižnica, no Kathryn Bard smatra da se  knjižnica nalazila u manjoj sobi. Ostali reljefi u dvorani prikazuju svetu barku tebanske trijade. U drugoj natkrivenoj dvorani na zidovima je uklesana lista ponuda za bogove Ptaha i Ra. Treća  dvorana, danas uništena, vodila je u svetište barki.

            Na jugu hrama su se najvjerojatnije nalazila skladišta za hramsku opremu, dok su sobe na sjeveru, uključujući i otvorenu sobu, mali hram boga Ra, služili za pripremu hrane i raznih davanja za božanstva. Iza svetišta sa barkama nalazilo se svetište sa prikazima božanstava.

            Ramezej je sa svoje tri strane okružen brojnim skladištima građenim većinom od opeke. Cjelokupni kompleks skladišta pokriva površinu od 210×178 metara, a služila su najvjerojatnije kao skladišta pšenice, a procjenjuje se da u punom kapacitetu iz skladišta se moglo nahraniti između 17000 do 20000 ljudi godišnje. Između ostalog, Ramezej je služio u vrijeme XX. dinastije kao administrativno središte zapadne obale.

            Ramezej kao jedan u nizu od velebnih arhitektonskih zdanja Starog Egipta potkrjepljuje tezu o multifunkcionalnosti egipatskih hramova: svetište, skladište, pa i u ovom slučaju u određenom vremenskom periodu i administrativne funkcije. Kao takav hram je imao važnu životnu i religioznu funkciju za Egipćane.

            Ramezej predstavlja izvrstan primarni izvor za proučavanje vladavine Ramzesa II., ali i njegov prethodnika. Konkretno, hram predstavlja izvor za proučavanje ratova koje je tijekom svoje vladavine vodio Ramzes II., ali i tu imamo primjer jednog mirovnog sporazuma utanačenog između dvije zaraćene strane, prvi takve vrste u dosad poznatoj povijesti.

            Ramezej je jedan od primjera graditeljskih pothvata koji je poduzeo Ramzes II., jer toga egipatskog faraona svi percipiraju kao velikog ratnika (od raznih dokumentarnih filmova pa nadalje) dok se jako malo posvećuje pažnje graditeljskom segmentu njegove vladavine.

            Iako danas dosta razrušen i oštećen, Ramezej sigurno mami uzdahe posjetitelja, ali je još jedan dokaz u nizu koji potvrđuje veličinu i razvijenost staroegipatske civilizacije.

O autoru

Dejan Pernjak

Rođen 28. kolovoza 1988. godine u Bjelovaru. Osnovnu školu i Gimnaziju općeg smjera završio u Križevcima te maturirao 2007. godine sa odličnim uspjehom. Iste godine upisao jednopredmetni studij povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Pod mentorstvom prof. dr. sc. Mije Korade 2010. godine obranio baccalaureatski rad na temi Publije Kornelije Tacit – Anali. Osvrt na doba cara Klaudija te upisuje diplomski studij na istom fakultetu. Od akademske godine 2011./2012. demonstrator je na nekoliko kolegija: Opća povijest Starog vijeka (nositelj: doc. dr. sc. Mladen Tomorad), Ideološki sukobi u Hrvatskoj u 19. stoljeću (nositelj: prof. dr. sc. Mijo Korade), Historiografski pristupi staroj povijesti (nositelj: doc. dr. sc. Mladen Tomorad), Poruka mira Markantuna de Dominisa (nositelj: prof. dr. sc. Mijo Korade) i Odnos Crkve i države (nositelj: prof. dr. sc. Mijo Korade). Tijekom diplomskog studija bio je aktivan član Društva studenata povijesti Ivan Lučić Lucius. Od 2011. godine član je Matice hrvatske, odjela za povijest. Diplomirao u lipnju 2012. obranivši diplomski rad sa ocjenom izvrstan pod mentorstvom doc. dr. sc. Mladena Tomorada na temu Egipatske grobnice i pogrebni običaji grčko-rimskog razdoblja sa prosjekom ocjena 4,5. Dobitnik je Rektorove nagrade u akademskoj godini 2011./2012. pod mentorstvom prof. dr. sc. Vesne Girardi Jurkić. Od zimskog semestra akademske godine 2012./2013. student je poslijediplomskog doktorskog studija povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Sudionik je nekoliko međunarodnih znanstvenih skupova.