U razmatranju nastanka kanona (etimološki, riječ kanon dolazi od grčke riječi κανών koja se prevodi kao norma ili pravilo) Novog zavjeta, prva i naočigled jednostavna činjenica jest da su kršćani od samih početaka imali dokumente koje su smatrali Pismom. Naravno, radi se o Starozavjetnim knjigama. Isus je bio, baš kao i njegovi prvi sljedbenici, Židov, a Židovi su u prvom stoljeću prihvaćali određene Starozavjetne knjige kao one koje imaju poseban religijski autoritet. Nakon Isusove smrti, njegovi su učenici i sljedbenici započeli proces prihvaćanja dodatnih knjiga i tekstova u već postojeći korpus Pisma. Ovo se dade vidjeti u 1 poslanici Titu gdje anonimni autor (ne znamo tko je autor, ali znamo da Pavao nije) citira navodne Isusove izreke pridajući im poseban autoritet (1 Tim 5,18). Poslanica je pisana krajem 1. stoljeća pa se stoga dade razumno zaključiti da su kršćani u to vrijeme prihvaćali Isusove navodne izreke kao dio novog, modificiranog Pisma.
Što uopće stoji u pozadini želje za stvaranjem novog kanona? Djelomično se radi o nastojanju sljedbenika Isusa za identitetskim odvajanjem od Židova. Ako želite biti smatrani pripadnikom nove religije, morate imati zaseban korpus religijskih tekstova koje ćete staviti u središte vaše liturgije. No, postojao je još jedan, puno važniji, faktor. Kršćani su od samih početaka smatrali izuzetno važnim vjerovati u, za njih, ispravne teološke postulate. Pavao je u svojim poslanicama bio posebno zainteresiran za uvjeravanje zajednica kojima je pisao kako je nužno da vjeruju u ono što im on naviješta, a ne u neka druga, za njega pogrešna, naviještanja. Tijekom 1. i 2. stoljeća javile su se razne kršćanske struje od kojih je svaka bila uvjerena kako ona drži „ključ“ istine u svojim rukama i u svojem korpusu tekstova. Svaka se od tih struja pozivala na Isusa i njegove najbliže učenike. Drugo je stoljeće svjedočilo postojanju različitih evanđelja: od kanonskih, Mateja, Marka, Luke i Ivana (koji se datiraju u drugu polovicu 1. stoljeća), do Tomina, Filipova, Marijina, Jakovljeva i drugih evanđelja.
Uz to, postojale su razne poslanice navodno napisane od strane Petra, Pavla, Jakova, kao i čitav niz tzv. knjiga Otkrivenja koja su se pripisivala autorima poput Ivana, Petra ili Pavla. Povijesna je stvarnost tog vremena takva da su se kršćanske grupacije pozivale na različite dokumente čiji su anonimni autori tvrdili da su važni pojedinci iz najranije kršćanske povijesti. Bio je to način da se svome korpusu tekstova osigura poseban autoritet. Pokret za razvijanjem kanona je stoga, većim djelom, posljedica svojevrsnog konflikta između onog što se danas naziva pravovjerjem i herezom. Pri tome valja naglasiti kako povjesničar, koristeći spomenute termine, mora uvijek biti pri oprezu. Prije svega, radi se o post hoc terminima koji su nastali s jednog kuta gledišta. Realnost je zapravo da tzv. heretici nisu sebe smatrali hereticima. Oni su vjerovali da su oni u pravu, a da je suprotna strana zabludjela otišavši u smjeru hereze. Strana koja je u ovom napetom konfliktu pobijedila ustvrdila je, iz pozicije pobjednika, da samo određene knjige imaju autoritet, a da druge trebaju biti odbačen.
Kojim se točno kriterijima vodila Crkva pri odlučivanju prihvaćanja ili odbacivanja određenih knjiga? Mnogi ne razumiju da je za stvaranje kolekcije knjiga koja danas čini dio Novog Zavjeta bilo potrebno nekoliko stoljeća. U tom procesu pravovjerna je Crkva koristila nekoliko kriterija. Prije svega, kriterij starosti je bio važan. Knjiga koja se nije mogla datirati u najraniji period kršćanstva (1. stoljeće) nije imala šanse. Uz to, postojao je i tzv. kriterij apostoliciteta prema kojemu su samo one knjige čiji su autori ili apostoli ili najbliži suradnici apostola mogle činiti dio Novog zavjeta. Treći je kriterij bio kriterij raširenosti korištenja određene knjige prema kojemu su se u obzir mogle uzeti samo one knjige koje nisu bile marginalne u njihovu korištenju.
Međutim, najvažniji kriterij bio je kriterij pravovjerja. Samo one knjige koje su iznosile stavove koji su, prema viđenju Crkve, bili unutar kišobrana pravovjerja su mogle postati dio Novog zavjeta. Priča koja najbolje ilustrira praksu korištenja ovog kriterija tiče se biskupa Antiohije Serapiona koji je živio krajem 2. stoljeća. Jednom je prilikom Serapion u svome pastoralnom obilasku posjetio crkvu u Rhossusu (današnji Arsuz), u to vrijeme jedno od sirijskih sela. Tom je prilikom saznao da tamošnji kršćani u liturgiji koriste evanđelje koje je navodno napisao Petar. Prva Serapionova reakcija je bila pozitivna: Ako je Petar, kao jedan od najvažnijih Isusovih učenika, napisao evanđelje, onda je doista prikladno da se ono koristi u liturgiji. No, nakon što se vratio u Antiohiju, Serapion je saznao da isto evanđelje koriste heretici zvani doketistima (zajednice kršćana koje su smatrale da Isus nije bio čovjek već čisto božanstvo te da slijedom toga, on zapravo nije umro na križu. Neke su gnostičke grupacije držale doketističke poglede). Kada je Serapion čuo to, odlučio je nabaviti kopiju Petrova evanđelja i pročitati ga. Na temelju vlastitog iščitavanja dokumenta zaključio je da je izvještaj većim djelom pravovjeran, ali da postoje elementi koji se mogu krivo protumačiti. S obzirom na tu činjenicu, biskup je bio uvjeren kako Petar ipak nije autor ovog evanđelja. Shodno s time, Serapion je zabranio korištenje Petrova evanđelja na području svoje biskupije. Ne treba posebno naglašavati da Serapion nije imao sve alate moderne historiografije i lingvistike pri određivanju autorstva Petrova evanđelja. Njegovo je rezoniranje bilo vrlo jednostavno: tekst sadrži elemente koji nisu dio pravovjerja ergo tekst ne potječe od Petra.
Nastavimo li razmatranje procesa stvaranja kanona uvidjet ćemo jednu paradoksalnu činjenicu. Prvi kanon kršćanskih dokumenata nije došao od strane pravovjerne Crkve, već od strane Marciona, kršćanina koji je kasnije proglašen heretikom. Marcionove su zajednice bile posebno popularne tijekom 2. stoljeća. S obzirom na to da je Marcion smatrao da Bog SZ nije istinski Bog, kanon kojeg je on predložio nije uključivao niti jedno djelo iz Starog zavjeta. Jedini valjani kanon, prema njegovu viđenju, čine sve Pavlove poslanice (osim pastoralnih) te revidirano evanđelje po Luki. Marcionovi su protivnici s tzv. pravovjerne strane imali drugačije teološke poglede. Čini se da je upravo Marcionov potez stvaranja svoga kanona bio katalizator promjena. Pravovjerna je Crkva nakon toga odlučila jasnije ući u proces određivanja kanona. Konsenzus oko većine knjiga dosegnut je nakon nekoliko stoljeća, pri čemu je bilo žustrih debata oko nekih knjiga poput Petrova otkrivenja i Knjige Otkrivenja. Primjerice, Dionizije, biskup iz važnog kršćanskog centra Aleksandrije, je sumnjao u autentičnost Knjige Otkrivenja i time je dovodio u pitanje njezin kanonski status. Također, Euzebije nas izvještava da su postojale zajednice kršćana u 4. stoljeću koje su smatrale da bi Petrovo otkrivenje trebalo ući u kanon (uz Knjigu Otkrivenja ili umjesto nje). Prvi izvor koji sadrži svih 27 knjiga Novog zavjeta potječe iz 367. godine. Radi se o pastoralnom pismu aleksandrijskog biskupa Atanazija u kojem je okolnim crkvama jasno objasnio koje knjige se smiju koristit u liturgiji, a koje treba odbaciti.
Čini mi se važnim istaknuti kako je ovo pismo napisano gotovo 300 godina nakon što su knjige Novog zavjeta izvorno nastale. Kanon se nije pojavio ex nihilo par tjedana nakon što je Isus umro ili godinu dana nakon što je Pavao završio svoju posljednju poslanicu. Bio je to proces koji je trajao nekoliko stoljeća. Strogo gledano, čak ni Atanazijevo pismo nije označilo konačan kraj svih debata. Kanon se definitivno zatvara tek s koncilom u Trentu (1545-1563.) s time da valja naglasiti kako današnja sirijska pravoslavna Crkva koristi 22 novozavjetne knjige.