Stari su Egipćani svoj pravni sustav direktno podvrgavali osobi faraona. On je predstavljao božansko poslanje na zemlji, a bio je poistovjećivan s bogom, nadljudskom snagom koja će najispravnije donijeti sud o životu, načinu života i smrti Egipćana.
O kvaliteti egipatskoga pravnoga sustava pisao je grčki povjesničar Diodor Sicilski u svojoj Knjižnici povijesti (Diod. Sic. I, 75-80). Između ostaloga navodi da su Grci otišli u Egipat steći nova znanja o zakonima i običajima, a onda je zaključio kako Egipćani imaju najbolje i najviše izvrsne zakone.
Postoji nekoliko arheoloških otkrića koja svjedoče o pravnoj uređenosti u zemlji kao što je primjerice stela upravitelja Mentuwosrea koja je bila podignuta u 17. godini vlasti faraona Sesostrisa I., Amenemhatov grob u Beni Hasanu te Instrukcija za kralja Menkauru. Osim toga, egipatska knjiženost toga vremena govori nam dosta o zakonima i sudovima. Najbolji primjer se očituje u nekim rečenicama Žalopojke Ipu-Ura, koje indirektno naslućuju na isto:
Istina je, zakoni sudova se ne poštuju / gazimo ih po tragovima / bijednici ih trgaju na ulicama. / Istina je, bijednik je postigao stanje / božanske eneade, / proširila se procedura Doma Tridesetorice / Zaista, iz vrhovnog suda se izlazi i ulazi, / i bijednici dolaze i odlaze iz Velikih domova / (…)
Pravda je u drevnom Egiptu predstavljala bitan faktor zemaljskoga života, ali isto tako i zagrobnoga. Uostalom, svi do sada pronađeni tekstovi govore o pravdi. Iz toga razloga, rasprava o pojmu pravde i prava (eg. hwp) ne može se temeljiti bez poznavanja pojma maat. Taj proces regulira kretanje zvijezda, ali i odnos boga i čovjeka. Isti čini osnovu razmišljanja egipatskoga društva i posebno način na koji su se približili pravdi i zakonima. Maat je bila Totova žena te je bila štovana kao pero na vagi. Najraniji spomen Maata datira se u kraj V. dinastije na grobnom natpisu svećenika Wr-hww iz Gize. Pravda je, naime, bila mjera kojom su mrtvi bili suđeni prema Maatu, božici pravde i istine o čemu ponajviše saznajemo iz Knjige mrtvih. U njima se pokojnik često hvalio kako nije počinio nepravdu spram pravde, da nije nikada bjesnio na siromašne, da nije mijenjao utege vage i varao. Jer pravda je i pravednost prema siromašnima, kako nam govori Rječiti stanovnik oaze: tko misli da je postavljen poput brane pred jadnika, neka se pazi da se ne utopi. Na posvećenoj steli u Abidosu vidimo kako je sam sebe opisao jedan od vladara XIII. dinastije:
Bio sam velikodušan prema svakom molitelju koji je služio sebi jednakima / (…) Bio sam prijatelj skromnih, pažljiv prema siromašnima… / (…) Bio sam dobročinitelj u upravi, ljubazan, lišen ponosa / (…) Bijah pravedan poput vage, točan i pravedan poput Tota…
Moguće je da većina egipatskih sudaca nisu bili pristrani. No, vjerojatnije je da su siromašni teško ostvarivali pravdu. Treba se sjetiti s kolikom se upornošću u određenim novoegipatskim molitvama priziva Artimon zvan vezir siromašnih, onaj koji će osloboditi siromaha i pomoći da siromah nadmaši bogataša.
Struktura egipatskog pravosuđa zacijelo je bila spora. Božanskomu sudu, sigurnom ogledalu ljudskih sudova, trebalo je i više od osamdeset godina da donese odluku, kao u slučaju Svađe između Horusa i Seta oko nasljeđivanja Ozirisa.
Nakon uloge Maata u stvaranju i stalnom sprječavanju svemira u povratak kaosu, njezina primarna uloga u egipatskoj mitologiji bila je vaganje duša, a nazivaju se i vaganje srca u podzemlju, Duatu. Pero je bila mjera koja određuje hoće li duša (smatralo se da živi u srcu) pokojnika dosegnuti raj u zagrobnom životu.
Zakonsku valjanost, između ostaloga, imali su faraonski dekreti, koji su predstavljali vladarevu intervenciju u doba određenoga oblika krize. Na taj su se način dodjeljivale privilegije hramovima ili su se štitile određene društvene skupine, nerijetko radnici i sluge. Najbolji primjer toga je Horemhabov proglas, u kojemu se govori o zloupotrebi administrativnih položaja te novoj organizaciji nakon perioda Amarne.
Sudstvo i zakoni
Egipatske ideje prava i pravnih sustava uvelike su imali utjecaja iz egipatske religije. Za to je, s religijskoga stajališta, bio zadužen bog Horus koji je vagao dušu (eg. Ba) na vagi u usporedbi s Maatom. Pojam zakona i suda u današnjem smislu riječi razvija se od Srednjeg kraljevstva.
Zakoni i proglasi faraona bili su najdostupniji veziru. On je naime bio vrhovni sudac, odmah iza faraona. U doba Staroga kraljevstva postojao je šest sudova koji su Egipćani nazivali Velikim Domovima. Osim vezira i faraona, postojao je Savjet tridesetorice, sudsko vijeće koje je pomagalo faraonu i veziru u donošenju odluka. Uz njih postojali su i Dvadesetorica Velikih s područja Gornjeg Egipta. Često su suce nazivali svećenicima Maata Dakle, možemo govoriti o vrlo uređenoj, ali isto tako i centraliziranoj sudskoj upravi na području Donjega Egipta, u svakom slučaju dominantnijega i vlastodrživog područja države.
U razdoblju Novoga kraljevstva dva su vezira predsjedala na sudu pravde, jedan u Tebi, a drugi u Heliopolu. Osim ovakvih vrhovnih sudova, postojali su i lokalni sudovi gdje su na čelu bili kraljevski, tj. predstavnici. Oni su mogli suditi u kaznenim slučajevima te slučajevima osporavanja privatnoga vlasništva. U tom slučaju najviše što lokalni sudovi mogu učiniti je prikupiti valjane dokaze, ali samo presuda vezira, ima pravnu utemeljenost. Iako je centralizacija sudstva imala svoje nedostatke, nudila je, dakle, veću nepristranost tijekom nekoga postupka.
O aktivnosti suda i sudaca imamo dosta informacija posebice za vrijeme Novoga kraljevstva. Iz procesa protiv optuženih za zavjeru protiv Ramzesa III. kojim predsjedava faraon osobno, iz procesa protiv svećenika s otoka Elefantine okrivljenog za korupciju te dugog i složenog procesa protiv pljačkaša grobnica faraona XX. dinastije.
Zbirka zakona iz Hermopolisa nastalih za vrijeme XXIV. dinastije predstavlja prvi konkretni dokaz pisanih zakona u starom Egiptu.
Kazne
Sud je određivao smrtnu kaznu samo u teškim slučajevima. Radilo se, primjerice, o urotama protiv faraona, kao u slučaju one koju sam već spomenuo, s time da je osobama visokoga ranga dopušteno u sklopu posebnog tretmana da sami sebe usmrte, a smrtna kazna bila je predviđena i za sve koji su se dali potkupiti na dužnosti. Za nepoštene činovnike kazna je bila rezanje nosa ili ušiju, a najučestalija kazna bilo je šibanje koje je moglo doseći i do sto udaraca. Tako je, primjerice, Horemheb odredio šibanje vojnika koji su zlorabili svoje ovlasti na štetu stanovništva. U slučaju krađe, umjesto normalne tjelesne kazne kradljivcu se moglo narediti da vrati ukradeno, i to u trostrukoj vrijednosti ukradene robe. Postojala je i kazna izgona iz države, kao i prisilan rad u zatvorima.
Egipatski pravni sustav poznavao je pojam božanske presude. Takav tip čest je slučaj tijekom XX. dinastije i nakon nje: božanska pomoć tražila se u slučaju krađa i u osporavanju privatnoga vlasništva. Brojna svjedočanstva ovakvog sudskog postupka ostavili su radnici s tebanske nekropole koji su živjeli u selu Deir El Medina. Proročanstvo o kojem govore radnici ono je božanskoga faraona Amenhotepa I. Među brojnim proročanskim zapisima možemo kao primjer navesti onaj datiran iz pete godine vladavine Ramzesa IV. Koji govori o slučaju krađe odjevnih predmeta. Oštećena stranka dolazi pred kip Amenhotepa I. zajedno sa svećenikom koji čita popis seoskih obitelji. Na spomen kradljivca kip se naginje i tako donosi presudu. U dokumentu zaključno stoji:
Pisar Amenekhet stajao je pred bogom i rekao: ‘One halje o kojima sam ti govorio, je li ih Amenekhetova kći ukrala?’ a on (kip, op.a.) snažno se zanjiše.
Međunarodno pravo
Egipat u doba Novoga kraljevstva ima vrlo razvijeno međunarodno pravo. Diplomatski odnosu s azijskim vladarima iz Babilonije i Mitanija održavaju se na akadskom jeziku, a egipatski veleposlanici u misije odlaze s posebnim propusnicama. Također je postojao međunarodno pravo na dobra strana koji su umrli u Egiptu prema kojem su ta dobra pripadala Egiptu. Iznimka je bio Cipar. Ostavština Cipranina umrlog u dolini Nila morala je biti vraćena supruzi ili sinovima pokojnima, u zemlji iz koje potječe. Dokument međunarodnoga prava je i trakat o miru između Ramzesa II. i vladara Hetita, koji ih obavezuje na mir, ali i uzajamnu pomoć u slučaju vojnog napada na jednu ili drugu zemlju.
Privatno pravo
Privatno pravo u drevnom je Egiptu bilo razvijeno od samih početaka. Zanimljivo je primijetiti kako žena ima apsolutnu pravnu ravnopravnost s muškarcem jer i neudana i udana, udovica ili rastavljena, posjeduje i upravlja izravno svojom imovinom. U nasljednom pravu sva su djeca ravnopravna, osim u kriznim periodima. Takvi su periodi posebice izraženi između XXII. I XXIV. dinastije kada je prevladavalo pravo primogeniture i kada položaj žena slabi.
U Starom kraljevstvu postojalo je privatno pravo koje se može otuđiti. Dokumenti o vlasništvu, koji služe kao temelj za prijenos vlasništva nazivali su se imy-per. Takvi spisi o prijenosu vlasništva mogli su biti i opozvani.
U egipatskom privatnom pravu velika se pažnja pridodavala donošenju zakona o sklapanju braka i rastavi. Brak je monogaman u smislu da je samo jedna zakonita supruga, ali ipak je bilo dopušteno imati jednu ili više nezakonitih žena ponekad i uz pristanak same supruge te u slučaju da ona ne može imati djecu. Učestalo je sklapanje braka između krvnih srodnika, ujaka i nećakinja, rođaka i polubraće različitih majki, dok ne postoje dokazi o sklapanju braka između prave braće, uz dakako, iznimnu faraona, zbog razloga vezanih za faraonsku dogmu. Brak nije zahtijevao potvrdu od strane civilne ni vjerske vlasti, a za njegovo sklapanje bio je dovoljan samo pristanak mladenaca koji žive u istoj kući. Do saiskog perioda pristanak je davao mladenkin otac u dogovoru s budućom suprugom, a poslije se dogovor postizao između budućih mladenaca.
U bračnoj zajednici žena je zadržavala puno pravo na raspolaganju svojom imovinom, a suprug je morao uzdržavati ženu: Vlastitim dobrima supruga je mola raspolagati kako je željela; mogla ih je ostaviti djeci ili pak lišiti nasljedstva jedno ili više njih. Oporuka žene poznate pod imenom Naunekhet iz XX. dinastije potpuno je jasna u takvome smislu: dokument, pravno valjan i sastavljen pred sudom, točno određuje da od njezino osmero djece jedna kći posebno, te druge dvije kćeri i sin imaju u cijelosti biti isključeni iz nasljedstva zato što su majku zaboraviti u danima njezine starosti.
Rastava braka bila je dopuštena i česta. Najčešći razlog razvoda bio je preljub supruge ili supruga, ali ako bi suprug lažno optužio suprugu za preljub, tada bi morao platiti novčanu kaznu. Ako je supruga bila nepravedno otjerana, imala je pravo na trećinu suprugovih dobara, no tu je povlasticu gubila ako bi svojevoljno napustila zajednički dom ili počinila preljub. Razlozi zbog kojih su muškarci tražili rastavu od supruge su različiti. Znamo da je muškarac morao tražiti rastavu braka ako je supruga bila slijepa ja jedno oko ili jednostavno zato što je mrzi ili voli drugu ženu. Razlog rastave mogla je biti i priroda suprugova posta od dana sklapanja braka.
Obitelji su željele mnogo djece; u slučaju kada nije bilo potomstva, posvajanje je bilo česta praksa. Egipatski mudraci poput Anyja i Ptahotepa mudro su upozoravali da se ne ponosimo previše brojnim potomstvom jer oni mogu biti izvor boli roditeljima.