Kraljica Hatšepsut zasigurno je jedna od prilično kontroverznih vladarica starog Egipta i najvjerojatnije uz Kleopatru jedna od najpoznatijih egipatskih kraljica. U svakom pregledu egipatske povijesti ona je neizostavna tema. Smatraju je jednim od najuspješnijih egipatskih faraona.

Zbog prerane smrti Amenhotepova sina Amenemhata  naslijedio ga je po pobočnoj rodbinskoj liniji faraon poznat kao Tutmozis I. (1504.-1492. pr. Kr), koji je polagao na to pravo budući da se oženio sa Ahmes, koja je bila sestra faraona Amenhotepa I. Kao rezultat toga braka proizašla je kćer, Hatšepsut, i sin Amenems, koji nije doživio nasljeđivanje trona. Hatšepsut se udala za svojeg polubrata, koji je kasnije postao poznat kao faraon Tutmozis II.

Oko 13. godine svoje vladavine Tutmozis II. (1492.-1479. pr. Kr.) neočekivano je umro. Budući da je sa svojom sestrom i prvom ženom Hatšepsut imao samo kćer Neferure, vlast je prešla na sina Tutmozisa III., kojega je Tutmozis II. imao sa Isis, ženom iz harema. Kako je Tutmozis III. bio premlad da bi vladao samostalno, njegova pomajka Hatšepsut je postala regentom.  Prvih godina Hatšepsut se ponašala kao pravi regent.  U početku je bila zadovoljna što ju se prikazivalo na reljefima iza Tutmozisa III. kao kraljicu i „ženu velikoga kralja“ Tutmozisa II. Međutim, moglo se naslutiti da se Hatšepsut ne boji izrugati tradiciju. Negdje između 2. i 7. godine regentstva Hatšepsut se okrunila za kralja sa potpunom titulaturom: Maatkara, Khnemet-Amon-Hatšepsut.

Nakon što si je nadjenula kraljevsko ime i javno počela prikazivati kao kralj, Hatšepsut je imala samo jedan siguran raniji model koji je mogla slijediti: Sobekkara Sobeknefru (1777.-1773. pr. Kr.), ženu koja je vladala na kraju XII. dinastije. Prema tome Tutmozis III. službeno više nije bio ko-regent. Kako bi opravdala uzurpaciju ignorirala je Tutmozisa II. izmislivši priču o ko-regentstvu sa svojim ocem, Tutmozisom I. Priču je inkorporirala u skup tekstova i prikaza kojima je dekorirala svoj pogrebni hram na liticama planine u Deir el-Bahriju. Kraljica Hatšepsut imala je veliku podršku od različitih moćnih ličnosti među kojima se posebno ističe Senenmut, nadzornik i učitelj njezine kćerke Neferure. Neki povjesničari vjeruju da je Senenmut bio ljubavnik kraljice Hatšepsut. Razlog takvome mišljenju je bogatstvo koje je Senenmut posjedovao: još u Senenmutovo vrijeme postojao je zloban trač da sve bogatstvo što posjeduje duguje intimnoj vezi s kraljicom. Senenmut je bio sveprisutna osoba tijekom tri četvrtine vladavine kraljice Hatšepsut, ali iz nepoznatih razloga pao je u njezinu nemilost. Pretpostavlja se da je nakon smrti kraljičine kćeri Neferure, oko 11. godine kraljičine vladavine, Senenmut sklopio savez s Tutmozisom III.  što je pak dovelo do njegova marginaliziranja u 19. godini vladavine, tri godine prije kraljičine smrti.

 

Graditeljski pothvati kraljice Hatšepsut

 

Kao vladarica, Hatšepsut je započela graditeljske pothvate koji su nadmašili one njezinih prethodnika. Nadzornik većine graditeljskih pothvata bio je gore spomenuti Senenmut, čije je remek-djelo hram u Deir al-Bahriju. Hatšepsut i Tutmozis III. su ostavili brojne ostatke u Nubiji: Qasr Ibrim, Sai (sjedeća statua kraljice doziva one od Ahmosea i Amenhotepa I.) Semna, Faras, Quban, i posebno Buhen, gdje je kraljica dala izgraditi Horusov hram tipičan za sredinu osamnaeste  dinastije.  Scene na zidovima hrama su prvotno prikazivali Hatšepsut i Tutmozisa III., međutim on je kasnije njezino ime zamijenio sa svojim i imenima svojeg oca i djeda. U svojim natpisima Hatšepsut tvrdi da je obnovila hramove u Hebenu (sjedište nome Oryx), Hermopolu i Kušu.

Najveću pažnju kraljica je posvetila Tebi. Hram u Karnaku gradio se pod njezinim nadzorom, dok su radovima rukovodili različiti službenici, uključujući Hapuseneba, Đehutija, Pujemra i naravno Senenmuta. U Karnaku Hatšepsut je podigla novi južniji pilon, tzv. Osmi pilon. Međutim, dokazi o Hatšepsutinoj gradnji pilona su danas nevidljivi iz razloga jer je lice pilona ostrugano i redekorirano početkom vladavine Amenhotepa II (1427.-1400. pr. Kr.), sina Tutmozisa III. Kraljica Hatšepsut podignula je i četiri obeliska kod Amonova hrama u Karnaku, od kojih su dvoje u potpunosti nestali. Od ostalog para, sjeverniji još stoji na prvotnom mjestu, dok se drugi srušio. Obelisk je visok 30 metara i danas je najviši stojeći obelisk u Egiptu. Natpis na obelisku je tekst od trideset i dvije linije koje kruže oko baze, a počinje sa južne strane.  U natpisu kraljica naglašava određene točke: svoju predanost svojem božanskom ocu Amonu i svojem zemaljskom ocu Tutmozisu I.

Donosim nekoliko stihova iz „Govora kraljice“:

 

Učinila sam ovo sa srcem punim ljubavi za moga oca Amon;

Upućena u njegovu tajnu od početka,

 upoznata sa njegovom blagotvornom moći,

Nisam zaboravila za što me je zaredio.

Moje veličanstvo znade svoju božanstvenost,

Djelovala sam pod njegovom zapovijedi;

on je bio taj koji me vodio,

i nisam planirala išta činiti bez njegova odobravanja.

 

Vlastito srce me vodilo da mu napravim

dva obeliska od elektruma,

Čiji će vrhovi dosezati do samih nebesa,

u uzvišenim dvoranama,

Između kraljeva dva velika prolaza,

Snažan Bik, kralj Aakheperkare, Horusov trijumfant

Sada moje srce kuca naprijed nazad,

s mislima što će ljudi reći,

oni koji će gledati moje spomenike kroz godine,

 koji će govoriti o mojim djelima.

 

Vjerojatno najpoznatija građevina tj. ostavština kraljice Hatšepsut danas zasigurno je pogrebni hram u Deir el-Bahriju

 

Hram u Deir el-Bahriju

 

Kompleks u Deir el-Bahriju je bio multifunkcionalan hram koji se sastoji od spoja oltara i svetišta posvećenih različitim božanstvima. Hram je isklesan na padinama vapnenačke planine u Deir el-Bahriju u niz od tri terase. Projekt hrama slijedio je poznatu formu još od Prvog međurazdoblja, a osobito je nadahnut hramom Mentuhotepa II (2055.-2004. pr. Kr.) iz jedanaeste dinastije. Glavno svetište bilo je posvećeno Hatšepsutinom božanskom ocu Amonu. U hramu se nalaze i svetišta posvećena kraljevskim precima; mala pogrebna odaja ili memorijalno svetište kraljičina zemaljskog oca, Tutmozisa I., i puno veća pogrebna odaja za samu Hatšepsut. Kada je hram završen sadržavao je scene i natpise koji su pažljivo oslikavali brojne projekte i događaje koje je provela Hatšepsut kao vladar, kao npr. ekspedicija u Nubiju, transport obeliska za hram u Karnaku, ekspedicija u Punt iz koje su dovezena drva tamjana i afrički trgovinski proizvodi, i božansko rođenje vladara.

Pogrebni hrama je bio samo polovica Hatšepsutine pogrebne pripreme. Njezin grob, dakle druga polovica, trebala je biti u Dolini kraljeva, sada tradicionalnom groblju egipatskih faraona. Stari grob u Wadi Sikkat Taka el-Zeida je bio napušten, ali Hatšepsut (vjerojatno zbog pomanjkanja vremena) nije izgradila zamjenski grob, nego je povećala grob u kojem je već bio njezin otac, tako da je taj grob postao najdublji u Dolini. Hatšepsut se nadala da će vječno ležati pokraj svojega oca, što i jest neko vrijeme, međutim Tutmozis III. je svojeg djeda ponovo sahranio i stavio u novi lijes smješten u novom sarkofagu u potpuno novom grobu.

 

Vanjska politika

 

Ko-regentstvo kraljice Hatšepsut i Tutmozisa III nije bilo razdoblje dugotrajnih ratova. Provedeno je nekoliko vojnih ekspedicija u Nubiju zbog uzdizanja lokalnih moćnika, ali  nema naznaka da je vicekralj i nadzornik južnih država uzurpirao cjelokupnu administraciju. Hatšepsutina trgovačka misija u Punt propagirana je kao uspješan diplomatski pothvat. Različiti proizvodi koji su dovezeni iz Afrike, zlato i tamjan (uključujući i drvo tamjana), potaknuli su interes za egzotičnim luksuznim dobrima.

Postoji mogućnost da su Egipćani bili u kontaktu sa egejskom kulturom, na što upućuju slikarije u Avarisu. Međutim, nema sigurnih naznaka da su Egipćani bili u kontaktu s Kretom za vrijeme prve polovice osamnaeste dinastije. Trgovina se vjerojatno obavljala preko Cipra i Levanta, odnosno preko Sirije i Palestine.

Za vladavinu kraljice Hatšepsut možemo reći je prilično prosperitetno razdoblje za Egipat. Spomenike koje je izgradila karakterizira izuzetna jednostavnost i elegancija dizajna. Kao što je već spomenuto, za vrijeme njezina vladanja Egiptom nisu poduzete veće vojne operacije, nego je svoju aktivnost više usmjerila prema umjetnosti tj. izgradnji i trgovačkim ekspedicijama.

Na steli podignutoj u Armantu piše da je kraljica Hatšepsut umrla trinaestog dana šestog mjeseca u dvadeset i drugoj godini vladavine.

 

 

Grobnica kraljice Hatšepsut

 

Hatšepsut je dala iskopati svoj grob (KV 20) u Dolini kraljeva. Grob KV 20 čini se bio je raniji grob u dolini, a Hatšepsut ga je povećala i prilagodila za svoj sarkofag i drugi koji je inicijalno dala isklesati za sebe, ali je prilagođen za njezina oca Tutmozisa I. Najvjerojatnije su oboje jedno vrijeme ležali zajedno, međutim Tutmozis III. je kasnije premjestio tijelo Tutmozisa I. u grobnicu KV 38, koja je bila izgrađena u sličnu svrhu. Kraljičina mumija pronađena je u grobnici KV 60 1903. godine, a u lipnju 2007., nakon dugotrajnih istraživanja i CT analize kutnjaka te forenzičkih analiza ostataka koji su otkriveni u kanopi sa njezinim imenom, dr. Zahi Hawas obavijestio je da je riječ o mumiji kraljice Hatšepsut.

O autoru

Dejan Pernjak

Rođen 28. kolovoza 1988. godine u Bjelovaru. Osnovnu školu i Gimnaziju općeg smjera završio u Križevcima te maturirao 2007. godine sa odličnim uspjehom. Iste godine upisao jednopredmetni studij povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Pod mentorstvom prof. dr. sc. Mije Korade 2010. godine obranio baccalaureatski rad na temi Publije Kornelije Tacit – Anali. Osvrt na doba cara Klaudija te upisuje diplomski studij na istom fakultetu. Od akademske godine 2011./2012. demonstrator je na nekoliko kolegija: Opća povijest Starog vijeka (nositelj: doc. dr. sc. Mladen Tomorad), Ideološki sukobi u Hrvatskoj u 19. stoljeću (nositelj: prof. dr. sc. Mijo Korade), Historiografski pristupi staroj povijesti (nositelj: doc. dr. sc. Mladen Tomorad), Poruka mira Markantuna de Dominisa (nositelj: prof. dr. sc. Mijo Korade) i Odnos Crkve i države (nositelj: prof. dr. sc. Mijo Korade). Tijekom diplomskog studija bio je aktivan član Društva studenata povijesti Ivan Lučić Lucius. Od 2011. godine član je Matice hrvatske, odjela za povijest. Diplomirao u lipnju 2012. obranivši diplomski rad sa ocjenom izvrstan pod mentorstvom doc. dr. sc. Mladena Tomorada na temu Egipatske grobnice i pogrebni običaji grčko-rimskog razdoblja sa prosjekom ocjena 4,5. Dobitnik je Rektorove nagrade u akademskoj godini 2011./2012. pod mentorstvom prof. dr. sc. Vesne Girardi Jurkić. Od zimskog semestra akademske godine 2012./2013. student je poslijediplomskog doktorskog studija povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Sudionik je nekoliko međunarodnih znanstvenih skupova.