Svaka osoba koja se bavila izučavanjem arheološke građe znade da je jedan od najtežih koraka prilikom znanstvene analize i obrade svakog predmeta odrediti njegovu starost. To je osobito teško u slučajevima naših vrlo starih predmeta koji se čuvaju u pojedinim muzejskim zbirkama jer je kontekst njihova nalaza najčešće nepoznat te su oni u razne institucije često stigli putem brojnih posrednika.
Što je datacija? Pojam datacija (lat. datatio) znači da se svaki predmet mora staviti u neki vremenski kontekst, odrediti njegovu starost, odnosno staviti ga u neke vremenske granice. Samo određenje starosti nalaza prilikom arheoloških iskapanja može biti relativno i apsolutno. Odrediti relativnu starost nekog predmeta znači proučiti stratigrafije pojedinih slojeva. Stariji nalazi uvijek se nalaze u nižim slojevima, a mlađi u gornjim slojevima pa se zahvaljujući proučavanju tih nalaza može dobiti relativna kronologija. Za razliku od relativnog, apsolutno određenje se može utvrditi u slučajevima kada se jedan od nalaza može točno datirati nekim događajem odnosno datumom. Kada je moguće datirati neki predmet na ovaj način dobije se apsolutna kronologija koja je puno preciznija i točnija od relativne. Sama preciznost kronologije ovisi najviše o samim nalazima, pa tako natpisi i novac daju mnogo precizniju kronologiju od primjerice predmete svakodnevne upotrebe (npr. keremičke posude, umjetnički predmeti, kopče itd.). Također pri datiranju povjesničari i arheolozi služe se raznim postupcima kojima se može približno odrediti starost svakog predmeta.
Danas uobičajeni postupak utvrđivanja apsolutne starosti materijala određuje se uz pomoć radioaktivnog ugljika 14C. Sama metoda sastoji se od mjerenja radioaktivnog izotopa ugljika 14C, koji je prisutan u svim organskim tvarima, a mjeri se njegova količina koja je ostala prisutna u samom organskom ostatku koji proučavamo. Međutim, ovaj postupak ujedno ograničava utvrđivanje relativne starosti samo onih predmeta koji u sebi sadrže ugljik odnosno organske materije. Na ovaj način mogu se datirati predmeti izrađeni od drveta, biljaka, kosti i sličnih materijala. Pogreške prilikom ovakvog načina datiranja nekad su odstupale i nekoliko stoljeća, a danas su uglavnom zanemarive. Ova kao i druge metode korištene kod prirodoznanstvenih istraživanja mogu dati uvjerljive podatke samo ako posjedujemo i konkretne podatke poisteklih iz klasičnim metoda datacije koje se temelje na stratigrafskim nalazima i tipološkoj metodi.
Tipološkom metodom, koja se na temelji na stilskim i umjetničkim karakteristikama izrade predmeta, također se može utvrditi približno vrijeme izrade materijala koji se proučava. Zbog mogućnosti da su se neki predmeti mogli vrlo slično izrađivati u raznim razdobljima ova metoda nije pretjerano točna.
Korisna metoda primjenjiva u našim slučajevima je postupak usporedbe s drugim sličnim predmetima koji se čuvaju u raznim muzejskim institucijama u svijetu. Ovo je za naše prilike najbolja metoda iz prvenstvenog razloga što za većinu predmeta koji se čuvaju u raznim hrvatskim muzejskim institucijama nedostaje dokumentacija o podrijetlju nalaza (nalazištu, stratigrafiji nalazišta, vremenu nalaza itd.) odnosno oni potječu iz neprimjerenih istraživanja koji su se vodili s jedinom svrhom nalaza predmeta.
Za hrvatske prilike jedan od problema oba postupka je nedostatak literature pa se najčešće svaki stručnjak, koji proučava staroegipatske zbirke, mora snalaziti na sve moguće načine. Tako se u potrazi za sličnim predmetima usporedno, trebaju proučavati katalozi i vodiči najvećih muzejskih institucija koje u svojim čuvaonicama čuvaju staroegipatske spomenike. U idealnim slučajevima moguće je pretraživati neke od dostupnih muzejskih baza podataka staroegipatskih spomenika koje su dostupne putem Interneta. Jedno od vrlo dobrih i gotovo neizostavnih pomagala je edicija Topographical bibliography of Ancient Egyptian hieroglyphic texts, reliefs, and paintings. Uz ovu ediciju vrlo su korisne i neke rijetke, ali vrlo korisne tipologije predmeta na temelju kojih se može odrediti i starost samih predmeta.
Iduća metoda pruža nam mogućnost čitanja pojedinih imena na spomeniku te stila i karakteristike pisma kojim je spomenik pisan. Usporedbom pojave imena i jezičnom analizom može se također odrediti vrijeme nastanka predmeta. Uz čitanje pojedinih tekstova vezana je i tzv. kulturna kronologija pojedinih civilizacija koje su uglavnom vezane uz ustoličenja odnosno vladavinu kraljeva ili službovanje administrativnog osoblja (npr. vezira, nomarha, arhivara, pisara itd.). Tijekom vremena pisari i arhivari pojedinih civilizacija sastavljali su kronološke popise vladara pomoću kojih se danas lakše može rekonsturirati povijest Starog Istoka. Vrlo često takvi popisi za najstarija razdoblja sadrže mitske i božanske vladare čiju je povijesnost teško utvrditi (npr. Maneton u djelu Aegyptiaca). Tijekom 19. i 20. stoljeća brojni istraživači sastavili su za neka starija razdoblja povijesti Starog Istoka tri različite kronologije. Tako se povjesničari često mogu susresti s «dugom», «srednjom» i «kratkom» kronologijom koje u sebi sadrže dosta elemenata proizvoljnosti i nagađanja.