Babilon je bio najveći grad Starog Istoka. Za vrijeme Nebukadnezara II. (o. 605. – o. 562. g. pr. Kr.) u gradu su podignute brojne građevine te je opasan debelim zidinama. Od devet gradskih vrata najpoznatija su bila vrata božice ljubavi i rata Ištar, ukrašena s 575 reljefnih lavova, zmajeva i bikova. Svojom se ljepotom i veličinom u gradu isticala Etanamanki – babilonska kula. Među palačama se posebno izdvaja Nebukadnezarova ljetna palača udaljena oko 3 km od središta grada. No, u sedam čuda Starog svijeta ubrojeni su Semiramidini viseći vrtovi. Vrtovi zapravo nisu podignuti za vladavine kraljice Semiramide. Vjerojatno ih je podignuo Nebukadnezar II. Legenda govori da ih je dao sagraditi kao poklon za svoju ženu, kraljicu Amitis, koja je bila nesretna u pustinjskom krajoliku njegova carstva. Vrtovi su pogrešno nazvani visećima – zapravo su zasađeni na više razina ili terasa (vjerojatno pet). O visećim vrtovima piše povjesničar Diodor Sicilski.
“Pored akropole su bili i tzv. viseći vrtovi koje je izgradila ne Semiramida, nego kasniji sirijski kralj da zadovolji jednu od svojih priležnica koja je kako kažu bila rodom Perzijanka. Ona je čeznula za livadama svojih planina pa je stoga zamolila kralja da zasađenim vrtovima imitira osebujan pejzaž Perzije. Vrt se protezao četiri pletara sa svake strane i počevši od samog ulaza u vrt ležao je ukoso poput obronka brežuljka, a neki dijelovi kompleksa izdizali su se jedan iz drugog, iz jedne razine u drugu, tako da je čitav prizor nalikovao na kazalište. Kada su gradili terase konstruirane su ispod njih i galerije koje su držale čitavu težinu zasađenog vrta i izdizale se malo po malo jedna iznad druge uzduž prilaza. Najgornja galerija, koja je bila visoka pedeset lakata, nosila je i najvišu površinu vrta, a napravljena je u visini kruništa bedema koji je okruživao grad. Zidovi, koji su bili podizani uz veliki trošak, bili su debeli dvadeset i tri stope, dok je prolaz između dva zida bio širine deset stopa. Krovovi galerije bili su pokriveni gredama od kamena dugačkog šesnaest i širokog četiri stope. Krov iznad tih greda imao je tri sloja. Prvi je bio sloj od trstike položen u veliku količinu smole. Preko toga su bila dva reda pečene opeke spojene cementom i kao treća razina bio je sloj olova kako vlaga od tla ne bi probila unutra. Na sve to ponovo se nagomilala zemlja dovoljne dubine za korijenje najvećih drveća. Kada se tlo izravnalo posadilo se gusto drveće svih vrsta kako bi moglo pružiti užitak gledaocu. A galerije, koje se uzdižu jedna iznad druge i tako primaju svjetlo, imale su mnogo kraljevskih soba različitih opisa. Postojala je i jedna galerija koja je imala otvor koji je vodio od najviše razine i uređaje za opskrbu vrta vodom. Ti uređaji su podizali vodu u velikom obilju iz rijeke, a nitko izvana nije mogao vidjeti da se to radilo.” (Diodorus Siculus, II, 10).