Neki su jezici u svijetu međusobno srodni, primjerice svi slavenski jezici kao što su hrvatski, ruski, češki i slično potekli su iz istoga prajezika – praslavenskoga. Dalje su brojne europske jezične skupine poput slavenskih jezika, germanskih ili keltskih potekle iz istoga praindoeuropskoga jezika. Međutim, za neke se jezike ne može odrediti njihov srodnik te se nazivaju izoliranim jezicima. Jedan je takav i sumerski jezik. Sumerski je posvjedočen od oko 3350. p. n. e., a izumro je već oko 2000. p. n. e. Posljednje sumerske riječi pojavile su se u grčkome alfabetu na grčko-babilonskim glinenim pločicama u 1. stoljeću nove ere.
Sumerski se piše klinopisom, kojim su se poslije služili i drugi narodi, posebice Akađani. S vremenom se počeo pisati feničkim alfabetom, ali znanje klinopisa ostalo je nepoznato od početka nove ere pa sve do ponovnoga otkrića u 19. stoljeću proučavanjima Eugènea Burnoufa, Christiana Lassena, Henryja Rawlinsona (posebice za staroperzijski klinopis) i Edwarda Hincksa. Svaki se klinopisni znak i transliterira, odnosno prenosi nekim adekvatnim simbolom u latinično pismo. Problem je pri transliteraciji što neki znakovi mogu imati više različitih značenja.
Sumerski je aglutinativan jezik. Uzmemo li u obzir indoeuropske jezike, kao što je i hrvatski, oni su flektivni jezici. Odnosno, brojne se gramatičke kategorije stapaju u jednome morfemu. Primjerice, u konji sufiks -i ima značenje i muškoga roda (ženski bi bio -e, kao npr. žene) i množine i nominativa, dok bi u aglutinativnim jezicima svaka od tih kategorija dobila svoj nastavak.
Imenice imaju kategoriju roda. Kao što hrvatski jezik razlikuje muški, ženski i srednji rod, tako sumerski jezik razlikuje živi i neživi rod, odnosno ljudski i neljudski, npr. lugal = “kralj”, ses = “brat”, nin = “sestra” i ama = “majka” kao živi rod. Razlika se obično vidi u uporabi zamjenica i u sintaksi. Množinski sufiks dodaje se samo na imenice ljudskoga roda (ali i ne moraju), no ne i na nežive imenice. Množinski je sufiks .ene, npr. “kraljevi” bi bilo lugal.ene. Uz imenice možemo dodavati i posvojne sufikse: 1. sg. .ĝu (“moj”, ovaj je zvuk vjerojatno nešto kao englesko ng ili hrvatskov velarizirano n u banka), 2. sg. .zu (“tvoj”), 3. sg. (“njegov”, “njezin”) .ani i .bi (za neživi rod), 1. pl. .me (“naš”), 2. pl. .zu.ne.ne (“vaš”), 3. pl. (“njihov”) .a.ne.ne (zapravo porijeklom .ani + sufiks za plural .ene). Odnosno, “moj kralj” rekli bismo kao lugal.ĝu, a “njihov kralj” kao lugal.a.ne.ne.
Također, imenice se mogu sklanjati kroz različite padeže. Tu je apsolutiv bez nastavka, potom ergativ s nastavkom -e, zatim alativ (“prema”, sličan hrvatskomu dativu) s nastavkom -e, genitiv s nastavkom -ak, ekvativ (padež usporedbe u jednakosti, npr. “sin je kao otac/poput oca”) na -r(a), dativ na -(e)š(e), komitativ (sličan hrvatskomu instrumentalu društva – “s kime”) na -da, lokativ na -a i ablativ (udaljavanje od čega) na -ta. Pridjevi obično dolaze u postpoziciji, odnosno nakon imenica (u hrvatskome jeziku dolaze prije), no neki pridjevi poput gal = “velik” znaju doći i prije imenica.
Sumerski glagoli mogu biti svršeni i nesvršeni, pri čemu svršeni imaju i prefikse i sufikse, a nesvršeni samo sufikse. Glagoli mogu imati različita vremena i načine. Glagol “biti” konjugira se kao: 1. sg, i.men (“ja sam”), 2. sg. i.men (“ti si”), 3. sg. i.me.am (“on/ona/ono jest”), 1. pl. i.menden (“mi smo”), 2. pl. i.menzen (“vi ste”), 3. pl. i.meš (“oni su”). U sumerskome predikat obično dolazi na kraj riječi, stoga bi rečenica “on je vaš kralj” glasila “kralj-vaš on-jest”, odnosno lugal.zu.ne.ne i.me.am. Redoslijed je u sumerskome SOV, odnosno subjekt – objekt – predikat (kao što je npr. u latinskome, japanskome ili turskome jeziku, dok je u hrvatskome SVO, odnosno dječak – čita – knjigu, a ne kao u sumerskome dječak – knjigu – čita).