Historiografski pregledi povijesti staroegipatske umjetnosti
Djela koja govore o staroegipatskoj umjetnosti vrlo su brojna. Uglavnom je riječ o katalozima zbirki svjetskih muzeja u kojima je prikazan pregled najljepših i najznačajnijih eksponata koji se u njima čuvaju. Način i stil pisanja takvih djela uglavnom je isti. Nakon kratkog pregleda staroegipatske povijesti iscrpno se analiziraju pojedini predmeti s povijesnog i umjetničkog gledišta. Upravo takvu vrstu literature sam u najvećoj mjeri i koristio tijekom pisanja ovoga rada. No, istovremeno, vrlo su rijetka djela koja daju pregled staroegipatske umjetnosti, njihove umjetničke koncepcije i shvaćanja te utjecaje na brojne kasnije civilizacije te umjetničke pravce. U XVIII. stoljeću pojavila se prava egiptomanija, odnosno posuđivanje staroegipatskih umjetničkih elemenata u dizajnu, slikarstvu i arhitekturi, a slični trendovi vidljivi su i danas u brojnim zapadnoeuropskim zemljama i na prostoru Sjedinjenih Američkih Država gdje se suvremene zgrade, kockarnice, zoološki vrtovi, kinodvorane i slično, grade u stilu staroegipatskih hramova i piramida.
Već površnim pretraživanjem interneta i online distributera knjiga vidljiv je velik broj naslova koji govore o staroegipatskoj umjetnosti. U najvećoj mjeri riječ je o površnim knjigama, često slikovnicama, koje nikako ne mogu biti korisne u bilo kojoj većoj znanstvenoj studiji ili pregledu staroegipatske umjetnosti. Drugu kategoriju radova čine muzejski katalozi koje sam već spomenuo u uvodu, a treću monografije grobnica odnosno raznih lokaliteta. Četvrtu skupinu čine brojne monografije pojedinih vrsta umjetničkih djela (grobnice, hramovi, skulpture, slikarstvo, reljefna umjetnost itd.). Posljednju, petu, najmanju skupinu, čine pregledi staroegipatske umjetnosti. Među njima svakako treba spomenuti danas najčešće korištena djela: Heinricha Schäfera Von äegyptischer Kunst (Weisbaden 1963.), Erika Iversena Canon and proportions in Egyptian art (Warminster 1975.), Cyrila Aldreda Egyptian Art in the Days of the Pharaohs 3100-320 BC (London 1980.), Williama Stevenson Smitha The art and architecture of Ancient Egypt (New Haven 1981.), Jaromila Maleka Egyptian Art (London 1999.) i 4000 years of Egyptian art (London 2003.), Dorothee Arnold i dr. The Art of Ancient Egypt (New York 2000.), Dietera Arnolda The Encyclopedia of Ancient Egyptian Architecture (London-New York 2003.), Edwarda Bleiberga (ur.) Arts-humanities through the eras: Ancient Egypt 2675-332 B.C.E. (New York-London-Münich 2005.), Johna Bainesa Visual & written culture in Ancient Egypt (Oxford 2007.). Sva navedena djela daju pregled razvoja stilskih pravaca te obrađuju brojne primjere i nalaze. Mnoge od gore nabrojanih djela koristio sam u ovom pregledu, ali niti jedno od njih posebno ne razmatra probleme kojima se ja bavim u ovom članku, odnosno konceptima staroegipatske umjetnosti.
Osnovni religijski motivi staroegipatske umjetnosti
Staroegipatske piramide, hramovi, kipovi, slike i reljefi stoljećima fasciniraju učenjake, istraživače i putnike. Ali što staroegipatska umjetnost znači njenim tvorcima i drugim starim Egipćanima? Jesu li oni gradili svoje hramove, piramide, izrađivali skulpture, urezivali reljefe da bi stvorili divljenje promatrača ili su njihova djela bila samo jedan dio vrlo kompleksnog i razvijenog sustava staroegipatske mitologije, religije i vjerskih običaja. Pokušat ću ukratko odgovoriti na ova pitanja prije nego detaljnije analiziram osnovne koncepte staroegipatske umjetnosti.
Stari Egipćani nisu poznavali pojam „umjetnosti“. Ona je moderni pojam kojim suvremeni čovjek pokušava prikazati razna dostignuća pojedinih kultura i civilizacija ili današnjeg čovjeka. Motivaciju za izradu brojnih umjetničkih djela stoga treba tražiti negdje drugdje. Egipćani su vjerojatno svoja „djela“ izrađivali kao svojevrsni odraz vlastitih religijskih obreda i običaja budući da su oni igrali vrlo važnu ulogu u njihovu svakodnevnom životu. Inspiraciju i motivaciju nalazili su u vrlo kompleksnoj religiji u kojoj dominiraju brojni mitovi stvaranja i ciklusi vezani uz pojedina božanstva ili u životnoj filozofiji u kojoj rijeka Nil ima dominantu ulogu sa svojim godišnjim poplavama. Staroegipatska vjerovanja u život poslije smrti također predstavljaju još jedan bitan element pa stoga ne treba čuditi što su upravo grobnice jedan od osnovnih izvora za proučavanje staroegipatske umjetnosti kakvu mi danas poznajemo. Umjetnička djela starih Egipćana prvenstveno nastaju iz individualne potrebe da se iskažu vjerovanja i svakodnevna filozofija s ciljem osiguranja života nakon smrti.
„Mit stvaranja“, koji odražava pogled na prirodne cikluse, vidljiv je kroz cjelokupnu povijest doline Nila. Prema heliopolskoj kozmogoniji, Sunce, bog stvoritelj, izbacilo je Nuna iz vodenog kaosa te stvorilo svijet u obliku četiri božanstva: Geba, boga zemlje, Nut, božicu neba, Šu, boga zraka i Tefnut, božicu vlage. Potom je bog stvoritelj napravio osnovni princip prema kojem se kaos mogao pretvarati u red, a on se manifestira kroz osnovni oblik božice Ma’at. Takav princip prirodnih ciklusa temelj je životne harmonije, a sam čin stvaranja prema staroegipatskim vjerovanjima ponavlja se svakodnevno izmjenama dana i noći. Upravo je on osnova koja omogućuje očuvanje poretka odnosno Ma’at. On je također temelj prilikom izgradnje bilo kojeg staroegipatskog hrama.
Mit o Ozirisu, Izidi, Setu i Neftidi odražava glavne aspekte staroegipatskih vjerovanja koji uključuju uskrsnuće, reinkarnaciju i život nakon smrti. Taj koncept se prikazuje kroz lik boga Ozirisa koji nakon uskrsnuća preuzima vječnu ulogu vladara svijeta mrtvih. Tijekom njegova uskrsnuća božica Izida koristi moćne čarolije koje postaju važan čimbenik reinkarnacije pa stoga ne čudi što oni vjeruju da duša preminulog iziskuje te iste čarolije. Za svakog Egipćanina drugi ključni element uskrsnuća i reinkarnacije bio je očuvanje njegova tijela koje je nakon smrti trebalo biti dom njegova Ka. Mumifikacija je bila prvi način da se to postigne. S istim ciljem stari Egipćani izrađuju statue preminulih koje se polažu u grobnice ili hramove. Oni vjeruju da takve statue mogu služiti kao dom za Ka nakon magičnog rituala koji se naziva „Otvaranje usta“, tijekom kojeg svećenik simbolički otvara usta statue kako bi omogućio Ka da uđe u njenu unutrašnjost. Takvi kipovi su danas jedan od najpoznatijih primjera staroegipatske umjetnosti. U isto vrijeme Horus, Ozirisov sin i osvetnik, nasljeđuje ga na prijestolju kao staroegipatski faraon, što je ujedno temelj božanske percepcije kraljevskog dostojanstva. Vladari tako nasljeđuju bit kraljevskog dostojanstva i kraljevski Ka, koji se prema staroegipatskim vjerovanjima prenosi s kralja na njegova nasljednika kao što se to dogodilo u ozijačkom ciklusu. Tako kraljevski Ka čini svakog smrtnog kralja božanskim vladarom. Zbog jednostavnog vjerovanja da je tijelo svakog faraona samo privremeno prebivalište kraljevskog Ka, staroegipatski majstori obično ga prikazuju kao savršeno, bezvremensko biće nalik bogu. Takav način prikazivanja vidljiv je tijekom gotovo cjelokupne staroegipatske povijesti, a postoje samo dva odstupanja od njega. Prvi se dogodio potkraj XII. dinastije, a drugi tijekom razdoblja Amarne kada se faraoni više ne prikazuju u idealiziranom obliku. Na kipovima iz tih razdoblja vidi se očita promjena načina prikazivanja iz idealne forme u naturalističke oblike.
Staroegipatski način umjetničkog prikazivanja
Sačuvana staroegipatska „umjetnička“ djela prikazuju bogove, ljude, vjerska i mitološka razmišljana i svijet koji ih okružuje (egipatsko podneblje, životinjski i biljni svijet). Staroegipatski svijet odraz je njihova prirodna poretka odnosno neprestane borbe dobra i zla, pravde i kaosa te se često prikazuju o obliku kvadratnih dvodimenzionalnih struktura (reljefna umjetnost i raznovrsne slike na zidnim površinama i posuđu) i trodimenzionalnih kubnih struktura (arhitektura) te skulptura.
Osnovni načini prikazivanja ljudskih figura
Stari Egipćani su uvijek prikazivani u nepokretnom položaju, u vrlo malenom broju poza i uvijek okrenuti frontalno kako bi privukli gledateljevu pažnju. Kao odraz religijskih vjerovanja Egipćani uglavnom prikazuju ljudske aktivnosti u pasivnim pozama kako bi prikazali religijske funkcije svakog kipa, reljefa ili slike. Egipćani su tako uvijek prikazani u najjednostavnijim stojećim, klečećim ili sjedećim položajima. Oni odražavaju način da se prikaže neograničenost vremena kojem teže svi Egipćani nakon smrti pa su stoga tijekom svoje povijesti vrlo rijetko prikazivali bilo kakve kretnje tijela. Prema Romanu te tri tipične ljudske poze sudjeluju u vječnim ritualima kao: a) kultni prikazi – „kao primatelji obožavanja i žrtve“, b) zavjetne skulpture u hramovima – „kao gledatelji i uživatelji dnevnog obnavljanja procesa stvaranja“ i c) grobne figure – „kao sredstvo za postizanje vječnog života tako da uskladište Ka i osiguraju primanje žrtve“.
„Stilovi“ staroegipatskog umjetničkog prikazivanja
Tijekom dugog razdoblja staroegipatske povijesti Egipćani nisu razvili umjetničke „stilove“ u smislu kakvom ih danas poznajemo. Majstori koji izrađuju kipove, reljefe ili zidne slike imaju namjeru da prikažu svoje dojmove koji ponekad karakteriziraju određeno razdoblje. Takvi karakteristični načini prikazivanja osobe ili nekog prizora obično se mijenjaju od dinastije do dinastije, odnosno od vladara do vladara. Promatrači tako danas mogu vidjeti promjene „stilova“ u brojnim svjetskim muzejima. Osnovni cilj njihove umjetnosti bio je prikazati glavne prirodne cikluse karakteristične za njihovu religiju i filozofiju. To su motivi rođenja, odrastanja, zrelosti, smrti i uskrsnuća, ali i svakodnevni prizori života doline Nila. Stari Egipćani također su imali trajnu tendenciju da dokumentiraju svoju prošlost. Tako na početku svake nove dinastije novi vladari uvijek nastoje prikazati legitimnost njihova dolaska na vlast kopiranjem prethodnih „umjetničkih stilova“.
Načini prikazivanja raznih društvenih grupa
Način prikazivanja kraljeva pokazuje smisao svakog umjetničkog djela. Kraljevi nose Bijelu krunu Gornjeg Egipta, Crvenu krunu Donjeg Egipta ili Dvostruku krunu koja čini kombinaciju Bijele i Crvene krune, nemes koji pokriva kraljevu kosu, iznad čela se obično nalazi zaštitni znak koji se prikazuje kao uraeus – kobra, a njegova najčešća odjeća je šendit (shendyt) pregača. U rukama obično drži žezlo i bič – flagellum. Na nekim prikazima faraon također nosi umjetnu bradu. Kada se kralj pojavljuje prilikom nekih rituala tada je obično odjeven u ceremonijalnu odjeću.
Kraljevski službenici u rukama često drže štapove koji su simbol autoriteta. Svi Egipćani bez obzira na status najčešće nose razne religijske simbole poput sistruma. Djeca su prikazana kao malene osobe bez odjeće, obrijane glave s dugim pramenom koji je zabačen na desnu stranu i s palcem u ustima. Svi ti elementi simboliziraju njihovu nezrelost. Odrasle uspješne muške osobe su prikazane deblje s crvenkasto-smeđom bojom kože. Žene i starije osobe imaju svjetliju boju puti. Fizičke radnike i seljake karakterizira vrlo realističan način prikazivanja, često sa znacima teškog rada i bolesti. Stranci se uvijek prikazuju s njihovim preuveličanim etničkim značajkama.
Prikaz viših društvenih slojeva (princeza, kraljica i visokih dvorskih dužnosnika) ili bogova često imitira izgleda lica faraona koji je trenutno na vlasti. Najvjerojatniji razlog ovakvog načina prikazivanja je potreba da se svakom Egipćaninu omogući primanje djelića vladareve snage, moći, magije pa čak i komadić njegova kraljevskog Ka. Nedostatak individualnosti na staroegipatskim slikama i reljefima osobito je vidljiv na nekraljevskim prikazima. Svaka osoba obično nosi ime i javnu titulu koja je napisana hijeroglifskim tekstom na kipu ili reljefu.
Umjetničko ukrašavanje grobnica
Dobro istražene nekraljevske grobnice iz Sakare, Gize, Meiduma i okolice Tebe u najvećem broju slučajeva bile su dar faraona njegovim rođacima i državnim službenicima. Takve grobnice uglavnom su izgrađene s nekoliko komora koje su spojene hodnikom. Lažna vrata jedan su od glavnih dijelova svake grobnice ispred kojih stoji kip vlasnika grobnice sa žrtvenim stolićem na koji su njegovi rođaci ili namještenici donosili žrtvene priloge. U nekim slučajevima njih simbolizira prikaz ili skulptura žene koja na glavi nosi košaru punu hrane, a u rukama ulovljene ptice i koja iza sebe vodi stoku. Zidovi grobnica često su ukrašeni scenama svakodnevnog života u dolini Nila (goniči stoke, mesari, radnici na poljima, berači vinove loze), prizorima lova na ptice, ribe i pustinjske životinje, poljoprivrednim godišnjim ciklusima, prikazima obitelji preminulog i njegovih radnika. Sve su to bitne sastavnice nužne kako bi se preminulom osigurao bezbrižan život poslije smrti. Na svim reljefima i zidnim slikama pokojnik je prikazan kao promatrač zbivanja koja su obilježila njegov život.
Povijest staroegipatske umjetnosti
Tijekom preddinastijskog razdoblja staroegipatsku umjetnost karakterizira izrada raznovrsnih keramičkih posuda. Preddinastijske kulture imale su mnogobrojne načine izrade, što danas omogućuje lakše raspoznavanje i sastavljanje tipologija. Tijekom kulture Fajum (o. 7000. – 4400. g. pr. Kr.) u Donjem Egiptu izrađivale su se posude jednostavnih oblika, u početku bez dekoracija. Najstariji pronađeni ostaci su od crvene pečene keramike. U kasnijim razdobljima veće su posude dekorirane poliranjem, a dominiraju tamnocrvena i crna boja. Sličan stil nastavljen je i tijekom kultura Maadi i Buto (o. 4000. – 3200. g. pr. Kr.).
Na prostoru Gornjeg Egipta razvila se kultura Badari (4400. – 4000. g. pr. Kr.) tijekom koje se ručno izrađuje posuđe tanjih stijenki čiji su gornji rubovi crno ili crveno obojeni, a unutrašnjost je crne boje.
U razdoblju kulture Nagada I. (4000. – 3500. g. pr. Kr.) pojavljuju se manje ljudske figure s tematskim prikazom lovca ili ratnika pobjednika te muške i ženske pogrebne statue koje prikazuju oba spola uglavnom u stojećem položaju s odgovarajućim seksualnim atributima. Najstarija keramika je crveno obojena s crnim rubom, a u kasnijim razdobljima sve se češće pojavljuje crveno obojena keramika dodatno ukrašena bijelim geometrijskim ornamentima, prikazima životinja (gazela, žirafa, nilski konj, gušter, krokodil, ptica flamigo, škorpion), lova, raznih biljaka te plovidbe Nilom na brodovima izrađenim od trske. U razdoblju kulture Nagada II. (3500. – 3200. g. pr. Kr.) javljaju se prve ukrašene grobnice na prostoru Nagade i Hierakonpola te lijepo ukrašene oštrice noževa izrađene od kamena i slonovače. Najpoznatija je grobnica 100 u kojoj su otkriveni sačuvani prizori svakodnevnog života drevnih Egipćana. Razdoblje ujedinjenja Gornjeg i Donjeg Egipta (kultura Nagada III., dinastija 0, o. 3200. – 3000. g. pr. Kr.) karakterizira pojava prvih ukrašenih „kraljevskih“ grobnica u kojima su otkrivene brojne palete za šminkanje i glave toljaga. Najpoznatije su glava toljage kralja Škorpiona, Libijska paleta, paleta Bika, paleta za šminkanje kralja Narmera i glava toljaga kralja Narmera. Tijekom ovog razdoblja posuđe se također izrađuje od raznih oblika obrađenog kamena. Najveći broj nalaza potječe s prostora Nagade, Abidosa i Hierankonopola.
Kraljevske i privatne mastabe arhajskog razdoblja (o. 3000.-o. 2686. g. pr. Kr.) nisu bile ukrašene zidnim slikama i reljefima. Potkraj II. dinastije u grobnicama se pojavljuju stele sa scenama pokojnika za žrtvenim stolom. U njima su najčešće pronađene razne lijepo izrađene alabasterne posude i male pločice s prikazima vladara. Nalazi uglavnom potječu iz okolice Memfisa, Tinisa i Abidosa.
Guske iz Meiduma
Tijekom razdoblja Starog kraljevstva (o. 2686. – o. 2160. g. pr. Kr.) najznačajnija umjetnička djela pronađena su u grobnicama kraljeva i mastabama elite na prostoru Sakare, Dahšura, Meiduma, Gize i Abusira. Pristupačni unutrašnji zidovi mastaba u kojima se obavljaju kultni rituali počinju se ukrašavati tijekom III. dinastije. Ukrašavanje nepristupačnih odaja grobnica započinje potkraj V. dinastije. Zidovi se ukrašavaju izrezbarenim scenama svakodnevnog života, raznim žrtvenim formulama, reljefima i lijepo obojenim zidnim slikama. Među brojnim prikazima svakodnevnog života treba posebno istaknuti Guske iz Meiduma iz razdoblja faraona Snofrua, kao jednog od najpoznatijih umjetničkih prikaza Starog kraljevstva. Grobnice su krasile statue koje su prikazivale pokojnike u prirodnoj veličini, a najpoznatija je skupina koja prikazuje bračni par Rahotep i Nofret. Razdoblje karakteriziraju i lijepo izrađene sjedeće skulpture pisara. Iz razdoblja IV. dinastije potječe glasovita skulptura faraona Khafre kojeg štiti Horus s raširenim krilima, jedno od najljepših i najpoznatijih djela staroegipatske umjetnosti. Iz vremena njegova nasljednika očuvana je fragmentarna trijada Menkaure i prelijepa skulptura od crnog kamena koja prikazuje Menkauru i njegovu kraljicu u stojećem položaju. U arhitekturi se ističu brojne mastabe velikodostojnika, stepenasta piramida Đosera u Sakari, Snofruove piramide u Meidumu i Dahšuru, velike piramide u Gizi i piramide V. dinastije u Abusiru.
Srednje kraljevstvo i II. međurazdoblje karakterizira reljefna umjetnost u koju se uvodi kvadratna mreža za predcrtež na kamenoj plohi. Ona se započela upotrebljavati na području Tebe, a odgovarala je pravilima proporcija koja su se primjenjivala još u Starom kraljevstvu. Reljefi i slike odlikuju se simetrijom i odmjerenim proporcijama. U grobnicama se javljaju slike svakodnevnog života i kultnih scena iz svijeta mrtvih. Pored grobne plastike javlja se i hramska plastika. Kipovi uglavnom prikazuju ideal lijepog čovjeka, a vladar je obično u sjedećem položaju na prijestolju. Javljaju se i male grobne makete s prikazima iz svakodnevnog života kakve možemo vidjeti u brojnim svjetskim muzejima. U razdoblju XII. dinastije egipatska je umjetnost dobila novi polet. Tijekom vladavine Senusreta I. izgrađeni su prvi obelisci, a u gradnji se ponovno koriste biljni stupovi. U plastici prevladavaju prikazi faraona i njegove obitelji, a posebno se ističu kipovi Senusreta III. Portreti prikazuju vladare u različitoj životnoj dobi, a njihov izraz često je rezigniran i umoran. Sve su brojnije slike u grobnicama koje prikazuju razne oblike lova, obrtnike, obradu polja i prizore iz pogrebnog života. Među brojnim očuvanim zidnim slikama posebno se ističu Ptice na drvetu agacije iz grobnice Khnemhotepa u Beni Hasanu.
Rahotep i Nofret
Grobnice kraljeva i kraljica već se za prvih vladara XVIII. dinastije grade u Dolini kraljeva i Dolini kraljica u blizini Tebe. Znamenite su velika grobnica Setija I., koja je ukrašena brojnim reljefima i zidnim slikama, te grobnica Nefertari. U grobnici Tutankhamona otkriveni su brojni grobni prilozi i namještaj koji danas krase Egyptian Museum u Kairu. Unutrašnji zidovi grobnica ukrašavaju se lijepim slikama iz svakodnevnog života i zagrobnog života. Među grobnicama društvene elite posebno se svojom ljepotom ističe grobnica Nebamuna. Bila je ukrašena brojnim prikazima lova, svakodnevnih aktivnosti na staroegipatskom imanju te prizorima zabave i plesačica koji se danas čuvaju u British Museum u Londonu. Iz ovog razdoblja sačuvani su brojni papirusi među kojima su posebno vrijedne bogato ilustrirane Knjige mrtvih. Za graditeljstvo je značajna izgradnja hramova posvećenih bogu Amunu. Svojom ljepotom posebno se ističu hramski kompleksi u Karnaku, Luksoru i Hatšepsutin hram u Deir el-Bahriju. Hramovi se ukrašavaju reljefima, zidnim slikama, obeliscima i pilonima. Ramzes II. dao je izgraditi nove hramske komplekse u Luksoru, Ramesej u Tebi i Abu Simbel u blizini Asuana. Na reljefima u hramovima javljaju se prikazi faraona kako jurišaju u boj. Glasoviti reljef iz hrama u Luksoru tako prikazuje Ramzesa II. na kolima s lukom i strijelom kako progoni neprijatelje u bijegu. Ramzes III. izgradio je posljednji monumentalni hramski kompleks Novog kraljevstva Medinet Habu na zapadnoj obali Tebe. Hram je ukrašen brojnim prizorima ratovanja s „Narodima s mora“. U kiparstvu su posebno znameniti kipovi faraona, ali i ženska plastika. Glasovite su skulpture Tutmozisa III., Amenhotepa III., Amenhotepa IV. Ehnatona i Ramzesa II., koje se čuvaju u brojnim svjetskim muzejima. Skulpture kraljica Teje i Nefretiti ubrajaju se u remek-djela egipatske umjetnosti. U razdoblju Amarne dolazi do promjene u prikazu vladara – faraon i njegova obitelj prikazuju se s velikim glavama i izobličenih tijela. Iz tog razdoblja potječe i velik broj reljefa s prikazom kraljevske obitelji.
Razvoj graditeljstva, reljefne umjetnosti i kiparstva nastavlja se na razdoblje Ramzesida. Od umjetničkih djela Trećeg međurazdoblja posebno se ističu veliki brončani kipovi. Česta je pojava umetanja u kipove raznih metala, osobito plemenitih, poludragulja i dragog kamenja.
U umjetnosti se razdoblje XXVI. dinastija često naziva saitskom renesansom. Razdoblje karakterizira obnova hramova, a u reljefnoj umjetnosti vraćanje tradicionalnim umjetničkim motivima. Malo je sačuvanih građevina iz ovog razdoblja. Skulpture se vrlo često izrađuju od bronce i razne vrste kamena. U skulpturalnoj umjetnosti ponovno se vraća stil naglašenog realizma. Brončani kipovi često prikazuju razne životinje (bikovi, majmuni, sokolovi, mačke) i bogove (najčešće Izida, Oziris i sveti bik Apis).
Spajanjem ostavština drevnih tradicija civilizacija staroga Istoka s grčkim elementima stvorena je nova, helenistička kultura, sa središtem u Aleksandriji. Grad je izgrađen prema grčkim nacrtima, a u njemu su podignute mnoge slavne građevine (svjetionik na Faru, Muzej, Serapej i Pompejev stup). U ostalim dijelovima Egipta sagrađeni su hramovi i podignuti kipovi ptolemejskih vladara i egipatskih bogova. Svojom ljepotom posebno se ističe hram Horusa u Edfu, hram božice Hathor u Denderi i hramski kompleks File u blizini Asuana. Rimljani tijekom svoje vladavine obnavljaju brojne staroegipatske hramove te se posvećuju izgradnji velikih grčkih gradova u Delti. Iz ovog razdoblja potječu lijepo ukrašeni rimski mozaici.
Tijekom kasne antike na prostoru Egipta razvija se karakteristična ranokršćanska umjetnost koja će se kasnije mijenjati kroz specifičnu umjetnost Kopta. Dominiraju tradicionalni ranokršćanski motivi. Nakon što je kršćanstvo postalo službena vjera, u Egiptu se grade brojni manastiri i crkve među kojima treba posebno istaknuti Viseću crkvu u Kairu.