Nakon smrti Gaja Julija Cezara (44. g. pr. Kr.) u Rimskoj je Republici ponovo došlo do borbe za vlast. Svoju je vladavinu pokušao nametnuti Marko Antonije koji je u vrijeme Cezarovog ubojstva obnašao dužnost konzula. Njemu se suprotstavio Cezarov pranećak Gaj Oktavije. Kako ge je Cezar tajnom oporukom posinio, Oktavijan se smatrao njegovim zakonitim nasljednikom te je zahtijevao položaj konzula. Senat mu je odbio dati konzulsku čast, pa je uz podršku vojske Oktavijan ušao u Rim i dao se proglasiti konzulom. Na poticaj vojskovođe Marka Emilija Lepida sklopio je, potom, sporazum s Antonijem. Oktavijan, Antonije i Lepid sastali su se kod grada Mutine (današnje Modene) i dogovorili stvaranje trijumvirata. Povjesničar Apijan donosi u Rimskoj povijesti pojedinosti tog susreta.
Cezar i Antonije, ranije neprijatelji, sastali su se kao prijatelji kod Mutine, na malom i ravnom otočiću na rijeci Laviniji.(…) Lepid, koji je sam došao već ranije, pretražio je otok i dao znak ratnom kabanicom, neka obojica dođu. (…) Nakon što su se dogovarali 2 dana od rana jutra do večeri, donesu ovaj zaključak: Cezar se imao odreći konzulske časti, koju za preostali dio godine mora preuzeti Ventidije. Za smirivanje pak građanskoga rata mora za Lepida, Antonija i Cezara biti uvedena nova državna služba, koju će njih trojica vršiti kroz 5 godina, a imat će vlast jednaku konzulima. Ovako im se naime svidjelo da je nazovu umjesto diktatorskom službom zbog Antonijeva prijedloga, koji je sprečava, da nitko više ne bude diktator. Oni sami pak moraju odmah imenovati jednogodišnje gradske činovnike petogodišnjima, a upravu nad provincijama podijeliti tako, da Antonije dobije čitavu Galiju osim onog dijela, koji je u sklopu s pirenejskim brdima, a nazivahu ga Starom Galijom. Njome i Iberijom neka upravlja Lepid, a Cezara neka zapadne Libija, Sardinija i Sicilija s nekim drugim otocima u tom kraju.
Tako podijeliše ova trojica između sebe rimsku vlast odloživši odluku samo za krajeve s onu stranu Jonskoga mora, kojima su gospodarili još Brut i Kasije. Antonije i Cezar moraju voditi rat protiv Bruta i Kasija, jer Lepid treba biti buduću godinu konzul i prema tome treba ostati u gradu u slučaju potreba u njemu, a pored toga mora vršiti posredstvom drugih i vrhovnu upravu nad Iberijom. Od Lepidove pak vojske ima zadržati sam Lepid 3 legije za potrebe u Rimu, a 7 legija treba biti podijeljeno između Cezara i Antonija; 3 mora dobiti Cezar, a 4 Antonije, tako da svaki od njih može povesti u rat 20 legija. Htjeli su već sada u vojsci pobuditi nadu u ratne pobjedničke nagrade i uz ostale darove obećali joj dati za naseljavanje 18 italskih gradova, koji se odlikuju bogatom zemljom i lijepim kućama, a bit će među njih razdijeljena i sama zemlja i kuće, upravo kao da im je to pripalo kao ratni plijen umjesto neprijateljske zemlje.(…)Tako su vojsci raspodijelili najljepši dio Italije. No oni su odlučili uništiti prije i svoje osobne neprijatelje, da im ne bi smetali dok ostvaruju svoje nacrte i vode rat izvan zemlje.” (Apijan, Rimska povijest, IV, 2, 3.)